župa tugare

(8. 9. Tugare, Mala Gospa)

Naklice pripadaju župi Tugare!

 

4.3.852. prvi spomen Tugara i imena Hrvatskoga – Trpimirova darovnica!

Niže je doslovno prepisan prijevod Trpimirove darovnice od M. IvaniŠević…:

(M. IvaniŠević u Starohrvatski Solin, Split 1992, s. 66,68.)

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Za vladanja u Italiji vrlo pobožnoga franačkoga kralja Lotara, indikcije petnaeste, četvrtoga dana ožujka.

Dok umom shvaćamo i vjerom spoznajemo kako sve ono stoje od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti, nego ono što nam se pokaže ili pročita. Zato ja, iako grešnik, Trpimir, knez Hrvata, (istakao M.V.) potpomognut milošću Božjom, nestalan o posljednjem danu i o času kojeg čovjek ne zna, vrlo zabrinut za spas svoje duše, po zajedničkom savjetu svih svojih župana, sagradih samostan i u njega dovedoh čete braće. Na njihove usrdne molbe i da nas njihova česta molitva oslobodi pred Bogom od grijeha, pristao sam pribaviti još neke potrepštine za crkvu toga samostana. Kad ne bijaše dovoljno srebra upravo za izradu vaza, prepustio nam je Petar, nadbiskup solinske Crkve i dragi kum, jedanaest srebrnih libara. Stoga smo mu kazali: „Vesela vam srca dajemo sve i ništa nećemo odbiti vašoj ljubeznosti“. Na to on odgovori: „Gospodine i kume, hoću ponajprije, neka vaša prejasnost ispravom potvrdi da vazda ostane vlasništvo spomenute svete solinske Crkve sve ono što sam kupio ili stoje nekretnina i pokretnina darovano svetoj majci Crkvi i to u Lažanima i na Tugarima, sa servima i ancilama Stjepušom, Gojkom, Gortanom. A zatim usrdno molimo da za rečenu majku Crkvu, metropolu sve do obale Dunava i po skoro svem kraljevstvu  Hrvata, (istakao i podvukao M.V.) a za spas duše vaše, vaših pređa i vjernih i za prepušteno spomenuto srebro, dadete crkvi blaženoga Jurja na mjestu zvanom Putalj sve što ima, uprav serve i ancile, stoje očito ta crkva dobila za posvete u vrijeme kneza Mislava od toga spomenutoga kneza, i vi učvrstite darovnicu na sličan način ispravom o povlasticama“. Tako, ne samo pristavši na predloženo, obećasmo, nego i da sve to uzmogne pravno ostati, naredismo izradu isprave o ovoj našoj odluci. I to tako da već rečena sveta Crkva, nesmetana ni od koga, sve kupljeno unutar naših granica u spomenutim mjestima ima vječnim darovanjem. Napokon, zdušno darujemo prije spomenutoj crkvi od kraljevskog područja  s istočne i zapadne strane, od litica brda do mora, s obiju strana međe označene kamenom i željezom, a u tim međama područje nikom ne pripada. I predajući ovo na korist svete solinske Crkve potvrđujemo spomenutoj crkvi svakogodišnje davanje desetine od svega uroda zemlje našega dvora zvanoga Klis, koje je desetine počeo davati naš predšasnik Mislav. Ako bi se tko usudio od gore spomenutoga, što smo po Gospodnjem nadahnuću, ražareni ljubavlju svetih, u duhu odanosti pristali i dopuštamo neka ubuduće ostane netaknuto i stalno Crkvi svetih mučenika Dujma, Stasa, Kuzme i Damjana, otrgnuti ili oteti ili se suprotiviti silom, neka je sapet nerazješivim okovom prokletstva, srdžbom Gospodina Spasitelja i svih svetih, uz to prokletstvom tri stotine i osamnaest otaca do sudnjega dana, neka je Božjom kaznom odijeljen i udaljen od roda i doma, žene i djece, koji lakoumno promisli oduzeti naš dar učinjen svetoj majci Crkvi. Isto tako neka tadašnji pobožni vladari uskrate milost kad bude parnica svetih namjesnika s onim koji čini nedjelo zaborava umrlih i trne svjetlo njihovih duša, a na posljednjem danu velikoga suda s đavlom i njegovim sramotnim anđelima i Judom Iškariotskim, Kristovim izdajicom, neka bude nagrađen u paklenoj dubini gdje se vatra ne trne i crv opakih ne ugiba.

Učinjeno u mjestu zvanim Bijaći, u gorespomenuto vrijeme i osnaženo posvjedočenjem, općim pristankom i voljom svjedoka.

Znak svojom rukom koji gore: Trpimir, knez darovatelj ovoga i izdavač. Znak rukom Komičaj, župan, svjedok. Znak rukom Precilja, župan, svjedok. Znak rukom Nemistl, župan svjedok. Znak rukom Zašata, župan, svjedok. Znak rukom Ljudevit, župan, svjedok. Znak rukom Ozamil sa bratom. Znak rukom Njeguča, komoraik, svjedok. Znak rukom Žulj, svjedok. Znak rukom Potehan, svjedok. Znak rukom Žutomistil, svjedok. Znak rukom Damnana, svjedok. Znak rukom Dominik, svećenik, kapelan, svjedok. Znak rukom Ciprijan, svećenik, kapelan, svjedok. Ja, Martin, svećenik, kapelan, na naredbu svoga gospodara, spomenutoga kneza, zamoljen napisah i svojeručno završih, stavih znak rukom. Ovo su imena serva na Mosoru, što pripadaju svetoj majci Crkvi blaženoga Dujma, a njihova su imena najprije: Gorento, Posteljac, Nasečaj, Domačaj, Ilena, Trubača, svi ovi sa svojim ženama. Ostalih pak sedam, imena su: Ljutomir, Strohemil, Nedomisl, Tešina, Ljutečaj, Čustac. (kraj prijepisa prijevoda Trpimirove darovnice)

 

Slobodni navodi iz predavanja arheologinje Vedrane Delonga „Tugare, arheološko-povijesni i jezični spomenik“ na Tugarima 4.ožujka 2016. godine:

Iz latinske imenice koja u klasičnom rimskom latinitetu glasi tugurium”, a množina: “tuguria”, znači: koliba, kućerak pokriven slamom ili ševarom. Rani srednji vijek iskrivljuje latinski jezik“tuguria” postaju “tugarii”, stoga u Trpimirovoj darovnici nalazimo “Tugari” koji s vremenom postaju “Tugare”.

Arheološki nalazi – materijalni i opipljivi predmeti kao ostatci starohrvatske kulture i ranijih ljudskih civilizacija (1. tisućljeće prije Krista; prije nove ere, do ranog srednjeg vijeka – početak 9.st. do konca 11.st.), istraženi su na ruševinama starih Tugara, arheološkom lokalitetu Ženski Doci ostatci života ilirskog plemena Delmata.

Groblje  starohrvatskog naselja Tugare, tumul  (humak) u Gornjem vrtlu (na parkiralištu ispod stare župske kuće) s prapovijesnim (ilirsko-delmatskim) i starohrvatskim grobovima pripadalo je i stanovnicima spomenutim u Trpimirovoj darovnici. (kraj slobodnog navoda)

 

„Splitsko-makarska nadbiskupija, župe i ustanove“:

Godine 1495. u Tugarima se spominje župa pod nazivom svete Katarine, a 1625. župa se navodi pod imenom Čažin Dolac.(kraj navoda)

 

Kud su se točno sterale ondašnje Tugare? Podatak iz 1662. nekakav je putokaz. Naime, u Listu zbora u Dodatku Poljičkom statutu, među seoskim jamcima uopće se ne spominju iz Tugara, nego pogađamo da su jamci za katun srinjanski Tugarani Novaković, Bulić i Radilović, dok se Truše, tj. Truša potpisuju u katunu dućskom, Račnik i Zastinje u katunu Dubravi, a Nakljice, tj. Naklice  jamče skupa s Gatima. No, u popisu pučanstva iz godine 1725, župa Tugari točno je  razgraničena kako je poznamo i danas, te se navodi pedesetak prezimena iz svih tugarskih zaselaka. Očito, Tugare su predstavljale crkvenu župu, a nisu bile jedan od 12 poljičkih katuna.

         Crkva svete Kate bila je župskom prije nego je 1739. godine sagrađena današnja na Tugarima, a prema kamenim ostacima uzidanim u ovu novu crkvu, te istraživanjima koje je obznanio doc.dr.sc. Radoslav Bužančić 4. ožujka 2017. na predavanju za slavljenja 1165. godišnjice prvoga spomena Tugara, tu je bila predromanička crkvica. Na njezinim temeljima bila bi onda sagrađena današnja tek onda kad su Tugarani sišli s planine u dolinu.

Tugare su, dakle, postojale i prije utemeljenja kneževine Poljica. Arheološkim istraživanjima 2004. godine  utvrđena su drevna naselja na padinama Gradine, Ženski doci, te groblje u  Gornjem vrtlu. Pastirski  položaji  po  planinama sve do  dolaska  Hrvata pripadali su Ilirima,  pa su vjerojatno i stari Tugarani, uz  drevna naselja istraživanjima navedena, živjeli još na inim mošničkim (Vršina) ili  mosorskim (Oćur, Poziralo) vršinama. U Poljičkom statutu kuća, „ča je  gomionica slamom pokrivena“, spominje se kao riječ gibuća. Znači, da su se tada kućice mogle premještati za popašom.

Tek silaskom ovih starinaca u dugodolinu, Tugare su postale naravno središte svih okolnih sela rasutih po vršinama Mošnice i Mosora.

Tursko je doba obilovalo pravim životnim dramama, jer su se Tugarski zaseoci našli između turskoga i mletačkog nakovnja. Tako su 1570. neki tugarski zaseoci morali odseliti u strahu od turskoga zuluma. Te je godine Sultan navijestio rat Mlecima, a Janko Marjanović obavijestio Splićane, da na njih Turci kane navaliti iz  kliškog sandžaka. Premda je spasio Split, skupo je to platio on i njegova bližika. Bi prisiljen iseliti se, a s njim i 350 obitelji iz Zakučca, s Naklica, iz Duća, Truša, Osiča i Čvrčića. Naravno, iz ovoga doba ni Tugare nije mogla mimoići žrtva Mile Gojsalice, jer su sigurno i Tugarani bježali u mosorski zbjeg pred Topan-pašinom silom, te jurišali niz mosorska točila na obezglavljenu Turad, kad im je Mila digla barut u zrak, pošto je istresla na nj žeravu iz bronzinića, koji je krila pod pregačom, kako se i sad priča u Tugarima.

Pa ipak, najveću svoju strahotu Tugare su proživljavale za sloma Poljičke republike 1807., kad su je pokorili Francuzi (Napoleon), pošto se narod digao na ustanak. Poljičani su napali na francusku vojsku, ali ih je jača sila gonila kroz  Poljica, ubijajući starce, djecu u grobovima kud se krila čeljad, razvaljivala su bačve pune vina, a na koncu su objesili nekoliko ustanika.

Izdašne vinograde sađene na gotovo svakom „trunku“ zemlje, iza 1895. godine počela je kositi filoksera (žiloždera). I dok je ta bolest 30-tak godina prije (1860-tih) harala Evropom, od 1880. do 1914., nikad ljudi u Tugarima (ni u Poljicima kao ni u cijeloj Dalmaciji) nisu imali toliko novca kao tada od prodaje vina. Zaludu je 1898. sagrađena „Poljička cesta“ od Strožanca do Blata, pa se umjesto magarcima prevozilo kolima, kad je žilogriz stubokom izmijenio tugarski život i poharao ga kao i nadošli rat.

Nova utjeha poljoprivrednika je tršnja nazvana Tugarka, u Tugare donesena 1918. (po nekima nekoliko godina ranije). Na početku sađena u ćošama i na rubovima meja, da bi u II. polovici XX. stoljeća sađena gotovo na svakoj meji. Uz trišnje, sađene su i višnje, koje su imale iznimno dobru cijenu. To „blago“ uživalo se do 1980-tih godina, kada pada cijena višnjama koje se potom sijeku. Trišnje više nemaju dovoljno oprašivača – ne rode, pa se i one sijeku. Još  uvijek je dvojba zašto trišnje nisu rodile: radi nestanka višanja ili utjecaja ferokroma iz tvornice u Dugom Ratu?

Nakon vinove loze i trišanja, Tugarani sade breskve i sve više povrća, u novije vrijeme vraćaju se trišnjama, ali na sve manje obradivoga zemljišta!?

 

Prema knjizi „Splitsko-makarska nadbiskupija, župe i ustanove“ od Mile Vidovića, Split, 2004. Matične knjige rođenih, vjenčanih, umrlih i stanje duša nalaze se:

Matične knjige rođenih od 1711. do 1728. i 1790. do 1812. nalaze se u Državnom arhivu Zadar. Od 1892. do 1948. u Matičnom uredu u Omišu. Nepotpuna godišta parica od 1818. do 1947. u Nadbiskupskom arhivu Split.

Matične knjige vjenčanih od 1825. do 1857. nalaze se u Državnom arhivu Zadar. Od 1906. do 1948. u Matičnom uredu u Omišu. Od 1790. do 1811. u Župnom uredu. Nepotpuna godišta parica od 1818. do 1947. u Nadbiskupskom arhivu Split.

Matične knjige umrlih od 1710. do 1825. i 1906. do 1948. nalaze se u Matičnom uredu u Omišu. Od 1790. do 1802. u Župnom uredu. Nepotpuna godišta parica od 1818. do 1947. u Nadbiskupskom arhivu Split.

Stanje duša od 1838. do 1910. nalazi se u Župnom uredu.

 

Predavanje arheologinje Vedrane Delonga u župnoj crkvi Porođenja BDM na Tugarima 4. ožujka 2016.

55. TUGARE - arheološko-povijesni i jezični spomenik

 

Dan Tugara“ utemeljen je 4. ožujka 2016. godine za slavljenja 1164. godišnjice, a temeljem nadnevka Trpimirove darovnice (zakladnice) od 4. ožujka  852. godine, kada se prvi put spominje ime Tugare.

Podijeli:

Trenutno nema komentara.

Odgovori

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Molimo ispunite sva polja označena s *.

Scroll Up