Lisičina – Naklice – Komorjak

Turistički izlet – moguća poučna, biciklistička staza

Lisičina – Naklice – Komorjak (ili obratno)

(što vidjeti, i kakve priče ispričati/čuti)

2013.-2014.

Fotografije, tekst i obrada – Miljenko Vrkić, 

prijedlozi, kritike, komentari, sa zahvalnošću na: miljenko.vrkic@st.t-com.hr ; (021) 874-555;  098 778-774;  Skype:  miljenkona

Ova fotografija „Pogled s Fortice“ orijentir je Vaše šetnje kroz Lisičinu do Naklica i po Komorjaku.

Polazak s Prika, uz Lisičinu do Naklica i po Komorjaku, prate fotografije slijedom Vašega pogleda, a tekst, priča, skreće Vam pozornost i ukazuje na neke pojedinosti, događanja ili predaje o mjestu gdje se trenutno nalazite i (ili) o mjestu koje trenutno vidite.

Krenimo!

Lisičina

Lisičina je dobila ime po lisicama. Kad njome krenete, s Prika (Omiš), na lijevoj strani vam je Babljača (Babnjača), na desnoj Komorjak (fotografija lijevo). Između njih teče potok Lisičina (Bila).

Stari put kroz Lisičinu sagrađen je  1897/1898. godine. „Poljica“, list poljičkog dekanata br.12. iz 1987. godine, str. 104): „Na 19. lipnja 1897. na 8 uri uvečer krupa otukla sve polje, te sasvim uništila žito, višnje i vinograde. Slične se ne spominju ni stariji ljudi. Država priskočila u pomoć sa F. 4.000. Tom svotom sagradi se put uz Lisičinu, uz Sukmas i Ostrog i od sv. Nikole do župske Crkve.“ (istakao M.V.)

 

Na samome početku, potok Lisičina (Bila) premošćen je starim kamenim mostom, građenim na „volat“ (forografija gore), koji je pokaldrman. Veći dio puta kroz Lisičinu također je uređen kaldrmom.

Nakon 200-stotinjak metara (10-tak metara iza dvije uzastopne okuke) uz put se nalazi kameni križ s uklesanim križem. Ante Almić (Karlin), na tome je dijelu puta 1918. godine preminuo  nak-on srčanog udara, vjerojatno izazvanog toga dana nezadovoljstvom presude o nekoj zemlji. Križ je postavila obitelj, njemu u spomen.

Iza slijedeće okuke okrećete se prema istoku. Pri vrhu, prije slijedeće okuke, pogled „puca“ na Omiš:

A za još ljepši pogled, još naprijed, okuka, krećete prema zapadu i birate položaj i trenutak za nove užitke, prema moru, ili prema…

Ako prolazite koncem mjeseca travnja, s desne strane (strana Komorjaka), među liticama vidjet ćete mnoštvo cvjetova Jadranske perunike (Iris pseudopallida)  i (ili) nacionalnog cvijeta Lijepe naše (Iris croatica).

a zatim…

S lijeve strane (fotografija gore), posred Babljače (Babnjače), teško dostupna je Pećina Đorđuka Stipana. Do nje se dolazi spuštajući se s Babljače. U XVI. stoljeću, predaja kaže, u strahu od Turaka, u pećinu se sakrili Nakličani koji su živjeli na Babljači (naselja Nacle, gore, i danas ostaci vidljivi). Vodio ih Stipan Đorđuk, koji je „mogao raskoračit’ se s Babljače na Komorjak“. Ogradili jedini ulaz u pećinu (napravili vrata, i danas izvrsno očuvana, a vidljiva s Komorjaka). Turci nisu mogli k njima, pa su u Lisičini, podno pećine, čekali da izgladne. Đorđuk sjekirom siječe zadnji sir. Polovica sira otkotrlja se na Turke. A oni: „Manimo se ćorava posla, kad nas ovi sirom tuku – nikad neće izgladnjeti“. Turci pokupe šatore i odoše. Tako se Nakličani spasili.

Čudesne boje litice Komorjaka, a smokva!

Božanstvo raznolikosti.

Fotografija gore: pokaldrmani put s kamenom ogradom.

Na fotografiji lijevo može  se vidjeti  propust koji svjedoči o pedantnom i temeljitom pristupu izgradnje puta.

Svake godine, u kasno proljeće organizira se čišćenje i uređivanje Lisičine.

Na fotografiji dolje, odmor je grupe Nakličana  koji u druženju,  s  radošću, volonterski uljepšavaju ovaj put, kojim mnogi turisti rado  prolaze, a s Naklica se znaju spustiti biciklisti, kao i poneki motorista, ili čak voziti i uz Lisičinu.

Godine  2007. bager s kojim  se  300-tinjak metara niže sanirao odron kamenja na put (vidi u sklopu prije viđenih fotografija – s nadnevkom 21.6.2007.), na ovome dijelu puta (fotografija gore lijevo) otkopan je ovaj kamen (fotografija gore desno), koji označava da je tu pola  puta  Naklice-Omiš, te pola  potrebna vremena  za  prijeći cijeli taj put (brzo hodajući Naklice – Omiš. Za natrag, treba više vremena).

Na prve dvije slike ispod, isti je bunar, s različitih mjesta fotografiran. A ispod njih, lijeva fotografija snimljena je s Babljače u dnu koje se vidi bunar s dviju fotografija, dok desna fotografija pokazuje jedan od niza uzvodnih nešto plićih bunara. U svim tim bunarima mlađi Nakličani se često kupaju, a naraštaji Nakličkih djevojaka i momaka u njima su naučili i plivati.

Slika gore: Vilanjski vir, u kojem se po predaji vile kupaju. Odmah iznad (desni natpis na slici) ulaz je u pećinu gdje su se Nakličani skrivali za bombardiranja u II. svjetskom ratu.

Ove dvije fotografije  snimljene su u razmaku  od 10-tak metara.  Kada se penjete prema  Naklicama,  trebate  se  osvrnuti  natrag da  vidite što  pokazuje fotografija gore lijevo.

Fotografija gore desno pokazuje put – 100-tinjak metara ispred Naklica.

 

Naklice

Na Naklicama ste, odmah ispod čimatorja crkvice sv. Ante. Na fotografiji gore – pa naprijed, okupljalište je i mladih i starih. Društvene prostorije, zog za balote i boćalište.

Godine 1080. prvi je spomen Naklica u Supetarskom kartularu (Registar samostana sv. Petra u Selu):

O spomenu Naklica u Supetarskom kartularu, pisano je u mnogim raspravama. Rasprave se odnose na dvojbu slobodnih seljaka (termin „villanus“).

Ante Laušić: Prilog proučavanju staleških razlika i društveno-gospodarskih odnosa u srednjovjekovnim Poljicima, str. 13

                   SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – INSTITUT ZA HRVATSKU POVIJEST

                   RADOVI  Vol. 15, Zagreb, 1982. :

b) Slobodni seljaci

Pitanje slobodnih seljaka u PS (Poljičkom statutu, opaska M.V.), nazvanih pučanima, što vjerojatno po značenju odgovara terminu „villanus“ u Supetarskom kartularu s početka XII. st., još je uvijek predmet neriješene rasprave u hrvatskoj historiografiji, koja traje od Račkog do danas. Termin „villanus“ zapisan je i sačuvan baš na teritoriju Poljica, u XI. st., u vrijeme poznatog vlastelina Petra Crnog. Petar i njegova žena Ana daruju (1080. god.) crkvi i samostanu sv. Petra u Selu neke svoje zemlje, među njima i one u Naklicama, koje je Petar Crni dobio pošto je prethodno izbavio nekog Nakličanina Semjana od razbojnika ili gusara za 40 bizantskih zlatnika. Pogodba između vlastelina Petra i Nakličanina izvršena je pred crkvom sv. Marije u Naklicama u nazočnosti po imenu naznačenih plemića te svih stanovnika Naklica i nekih Splićana koji su došli s Petrom Crnim: „Et hec conuentio ac diffinitio Facta fuit ante ecclesiam in Nacle coram his hobilibus… et omnibus eiustem loci uillanis, ac coram testibus aliis, quos a Spalato mecum duxi“26“

(sve istaknuto, istakao Miljenko Vrkić)

 

Naklice – tumačenje imena

POLJIČKI ZBORNIK, svezak drugi, 1971.

Ante Škobalj: DVA NIZA STAROHRVATSKIH CRKVICA U POLJIČKOM PRIMORJU

Bilješka 22. str. 134 (doslovni prijepis):

„Rački, n. dj. str.130: „Ibidem comparavimus vineam a presbitero sancti Maximi; – str.133: „Emi vineas de Uilcimiro fratre Prede, subtus ecclesia sancti Maximi, quae fuit Arabizo“; – str. 133: „Denique emi de muliere Beneda et ex filiis suis vineam, quae est suptus sancta Maria, quae vocatur Nacle prope mare“. (podvukao i istakao Miljenko Vrkić), te A. Škobalj dalje navodi:

„Ovdje je zgodno napomenuti još jedno mišljenje tugarskog župnika Joze Marendića, što ga je dao u spomenutom osvrtu s obzirom na moje tumačenje imena Naklice iz riječi Naklo, dotično Naklon (završetak visoravni, koja se spušta prema dolini rijeke ili polja). Stručnjaci izvode to ime iz riječi „na kal“, dotično „na k’l“. Jozo Marendić, poznavajući taj kraj i hridine, na kojima se to selo nalazi, tvrdi da bi to ime moglo nastati od pogrešnog prepisivanja riječi: „Na klise“, gdje se glas „s“ pretvara u „c“, i dolazi do oblika „Naklice“. Međutim, u starim dokumentima, kao što je taj navedeni, to se selo dotično crkva na Stomarici, koja se upravo nalazi na tim klisurama, to jest „na klise“, ne zove tako, nego jednostavno „Nakle“. Tu pak nema ni blata ni „kala“, da bi mogla nastati iz toga korijena. Položaj je, međutim, takav da se planina „naklanja“ prema koritu rijeke Cetine, te je vjerojatnije, da to ime dolazi iz ovog korijena. Sličan položaj, premda mnogo niži, ali koji se isto tako „naklanja“ prema Buškom blatu, imamo u selu Grabovici kod Livna, a taj se položaj, na kojemu nema ni blata, ni kala, ni izvora, a ni kakvih „klisura“, zove čisto „Naklo“ s uzlaznim naglaskom koji mi je dao povoda za ovakvo tumačenje.“

 

Boćanje i balote:

Boćari Naklica organizirano djeluju kroz BK „Naklice“ od 1984. godine. Početkom 1990-tih još je bio BK „Nesklad“ (1995. pripojio se BK „Naklicama“). Tako, 1993. i 1994. od ukupno 54 boćarska kluba I. i II. lige u Hrvatskoj – 2 su bila s Naklica. Godine 2006.  BK  „Naklice“ (dolje lijevo – slika iz 2010.) natječe  se u  I. hrvatskoj boćarskoj ligi. Od 2008. (BK „Naklice 2“ koji se preimenovao u BK „Sv. Ante“) ponovo na Naklicama djeluje još jedan boćarski klub.

Slika gore desno: doček kadeta prvaka, slika gore: Stipe Pivčević, Duje Pirić

Nakličkih boćara ima (i bilo je) reprezentativaca i hrvatskih prvaka. 10.-13. 7.2013. na Prvenstvu Hrvatske – kadeti, Stipe Pivčević i Duje Pirić za BK „Naklice“ osvajaju:

Ukupno, od 6 disciplina, u 5 disciplina 8 medalja:

Stipe & Duje po 2 (dvije) zlatne – kao par + štafeta – PRVACI HRVATSKE

Stipe Pivčević 1 (jedna) zlatna – precizno izbijanje – PRVAK HRVATSKE

Stipe Pivčević +1 (jedno) srebro – pojedinac + 1 (jedna) bronca – krug

Duje Pirić + 1 (jedna) bronca – precizno izbijanje

 

Balote! Naklički balotaši oduvijek su među najboljima u okolici i šire. Ljeti se ovdje  tradicijski održavaju turniri (samo mještani) muških, žensko-muških parova, pojedinaca, te žena i djece.

Crkva sv. Ante izgrađena u II. polovici VII. stoljeća. Na to ukazuje gljivasti svod, sadreni krov, u zidu pronađeno skupljalište svetog ulja. Južna vrata na crkvici zazidana su u XII. stoljeću (Prijavnica Ministarstvu kulture – Konzervatorski odjel Split RST-1117 od 15. rujna 2003.), za više: u župi vidi crkva sv. Ante.

Vrata zazidana u XII. stoljeću.

Sjeverno, iza crkve, pogled vam odluta na zelenu Njivicu i „Kroz Brnistru“ – cestu iz Omiša prema Gatima (dolje lijevo), a 30-tak metara od crkve, cestom (dolje desno), putokaz Vas upućuje ka Gospi od Sniga (Stomarica).

Iza crkve je mrtvačnica, a ulaz u nju je iz čimatorja (slika dolje). Mrtvačnica je cijela u gomili. Gomile su ilirski i starohrvatski grobovi. Po predaji, u ovoj gomili pokopan je kralj Slavac. Interesantno je, da su oko 1930-tih godina Trušani došli na Naklice, u njoj tražiti zlato. Nakličani se protivili, pa je bilo i fizičkih obračuna.

Da tragova zakopanih ostataka drevnih potrepština, posuda i pribora, uz kazivanja starijih Nakličana, potvrđuje nam i Stipe Tijardović koji je (2013.) iz Kanade došao u posjet rodnome kraju (fotografija dolje). Vrlo je zanimljiva predaja o ovdje pokopanome kralju Slavcu. Zapise o njemu donosimo u nastavku, iza donje slike.

Kralj Slavac spominje se jedino u Supetarskom kartularu 1080. godine. Mnoge su dvojbe o njemu: Je li uopće bio kralj? Kada je bio? Kada je preminuo, je li bio hrvatski ili neretvanski vladar?:

Wikipedija:

Kralj Slavac ili Kralj Slavić je prema nekim izvorima (Ivan Lučić) bio hrvatski kralj uzurpator nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. koji je vladao južnim dijelom hrvatskog kraljevstva od 1074.-1075. god. Prema nekim hrvatskim povjesničarima crkva sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, za vladanja kralja Slavca. U njoj je kralj Slavac, prema sačuvanom dokumentu, presudio spor oko nekih zemalja.

Istraživanja su pokazala da Slavac nije živio 1074.-1075. Nego kasnije i da je on na prijelazu iz 11. U 12. stoljeće bio vladar hrvatskih Neretljana (Mariani) čiji su vladari nosili naziv rex, judex ili dux, kao BerigojJakovRusin i Slavac u 11. st. godine 1074. Normanski knez Amiko od Giovenazza napao je Hrvatsku i zarobio, ne Slavca, nego Petra Krešimira IV.“

Metapedija:

Petar Svačić (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov) je bio posljednji domaći hrvatski  vladar kraljevskog ranga u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj krajem 11. stoljeća. Po ženskoj lozi je bio biološki unuk velikoga hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od 1092. do 1097. godine.“

Jasna Šarić

studijska grupa: povijest i kroatistika

Kralj Slavac: povijesni pregled i historiografske teze

U Zaključku na str. 22:

„…razvija se polemika tijekom koje su razni autori pokušavali na različite načine interpretirati isti povijesni izvor, iznoseći argumente u prilog jednoj i drugoj tezi. Iako je to pitanje ostalo izvan interesa novije hrvatske historiografije, nema jedinstvenog mišljenja o tome je li Slavac bio hrvatski ili neretvanski vladar.“

Ostavimo dvojbe i crkvicu…

Krenimo prema istoku, prema nakličkom groblju Komorjak.

Iz kamena raste, nevjerojatno.

Groblje, jednostavno i jedinstveno. Ima jajolik oblik. Simbolično spaja početak i kraj života. Sve su grobnice jednako građene, u obliku polugomile. Grobovi nisu ukopani, stražnja strana je uzidana u kamenu, a grobnice dijele kameni stupovi. Između, „tepih“ samonikle trave s kamenim križem i svijećnjakom za neznance na sredini. Nakličani se ovdje ukapaju od 1974. godine. Na jednom razdjeljku zajedničke grobnice piše da su Nakličane do tada ukapali u stomaričke i tugarske grebe. Ispred te zajedničke grobnice (fotografija dolje) vidi se Stomarica (Gospe od Sniga) i Tugarska crkva (groblje), te staro groblje Grebčine (koje se ne vidi na slici dolje). O ova tri lokaliteta ukratko, vrlo zanimljivo:

Stomarica (Gospe od sniga, Gospa Sniježna) Don Ante Škobalj: SVJEDOČAN-STVA…(1999.), (prvi dio,  slobodna interpretacija M.V.): Prvi spomen u povijesnim dokumentima o ovoj crkvi nalazimo u Povelji Petra Gumajeva iz XI. stoljeća.

Crkvica je srušena 16. rujna 1944. godine.

Blagoslov nove crkve (koju su Dućani sagradili kroz 1945/46) i čudo snijega (str. 18 i 19): …1946., toga dana – 4. kolovoza – bila je Nedjelja. Moglo je biti i do tisuću vjernika. Blagoslov je crkve započeo u 9 sati i 20 minuta i … I tada, točno u trenutku kad je završio blagoslov crkve, a početak Svete mise, iz potpuno vedra neba i u najvećoj tišini, kad vlada najžešća vrućina žarkog ljetnog dana, pred očima stotina prisutnih, iznad same crkve i njezinog krova pojavio se oblak prave snježne mećave, iz kojega su snježne pahuljice letjele prema krovu crkve i na njemu nestajale, a pojedine su padale naokolo po prisutnim vjernicima… 

Svjedočanstva (na str. 23-33 navode se pismene izjave svjedoka): „Ovih 76 izjava o Čudu Snijega na Stomarici dano je i upisano u Župsku kroniku u župskom uredu Duće neposredno poslije župnikovog Izvještaja u vremenu od 16. kolovoza 1946. do 2. rujna 1946. ….“ Sakupljene su i naknadne izjave svjedočanstva (str. 78-85).

 Tugarska crkva (groblje)! U groblje na Tugarima, Nakličani se ukapaju od 1840. – 1974. godine. Naklice pripadaju Župi Porođenja BDM Tugare. Tugare, i ime hrvatsko, prvi   put   se    spominju 4.3. 852. godine u Trpimirovoj darovnici (prijevod: M. IvaniŠević u Starohrvatski Solin, Split 1992, s. 66,68.): „… neka vaša prejasnost ispravom potvrdi da vazda ostane vlasništvo spomenute svete solinske Crkve sve ono što sam kupio ili stoje nekretnina i pokretnina darovano svetoj majci Crkvi i to u Lažanima i na Tugarima, sa servima i ancilama Stjepušom, Gojkom, Gortanom. A zatim usrdno molimo da za rečenu majku Crkvu, metropolu sve do obale Dunava i po skoro svem kraljevstvu Hrvata, a za spas duše vaše, vaših pređa i vjernih i za prepušteno spomenuto srebro, dadete crkvi blaženoga Jurja na mjestu zvanom Putalj sve što ima, uprav serve i ancile,…“ (istakao Miljenko Vrkić).

Grebčine, na Naklicama, najstarije je istraženo groblje s 27 grobova iz VIII. stoljeća. Ovaj lokalitet istraživan je 2006/2007. god., a „Slobodna Dalmacija“ 20. 2. 2009. objavila je, da se provedbom mitohondrijske DNA analize 35 skeletnih ostataka s ovoga groblja, potvrđuje teorija, da podrijetlo Hrvata potječe iz Male Azije, koji su na ove prostore stigli prije otprilike 20-25.000 godina.

Marijo Jakovčić (komentar na stranici životopisa Joze Vrkića):

„Danas 28. rujna 2013, pokopali smo još jednog velikana pisane riječi s „nebeskog prostora“ Poljičke kneževine.

Tužni zbog odlaska  a  ponosni, jer na našemu groblju Komorjaku „snivaju“ nedosanjano, „odmaraju“, on Jozo Vrkić a od prije točno 10 godina Anđelko Novaković. Dugogodišnje druženje u Zagrebu, gradu kulturne sudbe našeg Primorja, Zaobalja i Zagore, nastavljaju i tu, samo nekoliko nadzemnih grobnica jedan od drugog, na našem Komorjaku, u perivoju vječnosti, njih dva, Anđel s „podan Lisičine“ i Jozo s „vrja Smrdejca“.

A Naklice, naša i njihova poveznica, inspiracija, utjeha i „vječni mir“, Naklice između Mora i Mosora, ponosno ispratiše Jozu ovog sunčanog dana, s pismom Tugarskih pivača.“

Anđelko Novaković  (1. 8. 1951. – 26. 9. 2003.)

Književnik,  pjesnik,  esejist  i  kritičar,  dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, jedan od najistaknutijih voditelja književnih tribina i promotora književne riječi na suvremenoj hrvatskoj kulturnoj sceni. Rođen je na Priku kraj Omiša (obiteljski korijeni s Naklica), diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a do 1990. radio je kao stručni suradnik u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Ostavio je iza sebe mnoga književna istraživanja, kao što su knjige Pet stoljeća hrvatske filologije, koju je uredio s B. Petračem i D. Budišom i Jedan uvod u Marinkovićevo djelo, te knjigu stihova bogata i znakovita naslova, Anđeli utihe u ornjima razlike.

Anđelko je na široj kulturnoj i medijskoj sceni zapamćen kao predani organizator književnih predstavljanja i tribina. Krasila ga je ustrajnost, zanos i ljubav što ih je unosio u mnogobrojnim i raznovrsnim javnim prigodama, blagost i plemenitost njegove osobe, duboko poštovanje književnosti i književnika spojeno s lakoćom i duhovitošću što je oslobađala od patetike i blažila napetosti. Svojim književnim skitnjama, od juga do sjevera, širenjem manifestacija, od susreta Dobrojutro more u Podstrani do dana posvećenih Josipu Pupačiću, čuvao je hrvatsku književnu baštinu, ne knjiški, nego živo, putopisno, povezujući duhove pisaca i duhove i duhove njihovih rodnih krajeva. Neiscrpan polet, ljubav, čitav život posvetio je hrvatskoj književnosti.

Anđelko Novaković ostavio je iza sebe i niz drugih aktivnosti – organizirao je mnoge znanstvene skupove i izložbe, bio je predsjednik Društva Poljičana Sv. Jure, urednik omiške „Morske vile“ i tajnikom sekcije DHK i Hrvatskoga centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu.

Jozo Vrkić  (10. 10. 1941. – 26. 9. 2013.)

Rodio se na Naklicama. Diplomirao je komparativnu književnost i psihologiju u Zagrebu, gdje je živio i radio kao samostalni književnik.

Književnik, putopisac, esejist, novelist, komparatist, pisac za djecu.  Jozo njeguje književni izraz kao bitnu sastavnicu svoga pisanja. Putopisna knjiga »Ljuti puti«, sadrži svu njegovu stilsku »paletu«. U tim svojim putima po zabačenim našim krajevima, sažima i svekoliku svoju književnu tematiku i stilistiku. U njima je i jezik, poput narodnoga u njegovim obradama, jezgrovit i iskričav. Ipak, bitan je u putopisima metaforični i poetični krajolik te neobični ljudi koji su ga napučili. Posebna mu je slast pisati o prirodnim čudesima pa je tako o tome objavio i tri knjige »Mudra sova« te knjigu »Divlja naša«. No, još je značajnije njegovo bavljenje »narodnom mudrošću«, a to su dvije knjige u kojima je obradio hrvatsku usmenu baštinu o nadnaravnim bićima, kakve su »Hrvatske bajke« te »Vražja družba«. O duhovnom ocu Čehovu, napisao je knjigu, a za razliku  njemu, Jozi je književnost zakonita žena, a priroda mu je ljubavnica.

Bio je urednik Poljičkog zbornika.

Jozo je pisao romane za djecu, bavio se hrvatskom narodnom književnošću, napisao je knjige zagonetaka, pitalice iz prirode i prirodoslovlja, putopise, kratke priče. Četrdesetak godina objavljivao je napise o prirodnim čudesima, najviše na Obrazovnome programu Radio-Zagreba te u listu za mlade Modra lasta. Napisao je dvadesetak radiodrama i radiokomedija. Javio se još televizijskim scenarijima za dokumentarne filmove, suautor je televizijske serije, izvedena mu je kazališna predstava Vražja družba.

Dobio je petnaestak književnih nagrada i zastupljen je u pet-šest antologija novela, putopisa i bajka.

Anđelko Nedo Pavešković  (30. 5. 1921. – 18. 11.  2014.)

 Dr. Nedo Pavešković rođen je u siromašnoj težačkoj obitelji u bivšoj starodrevnoj hrvatskoj državici Poljica kod Splita. Njegov otac, načitani seoski glavar bio je privržen istini i rodoljublju, a majka uzorna domaćica.

Diplomirao je pravo u Zagrebu 1948. god. Nakon toga položio je sudski pa odvjetnički stručni ispit, te je od 1953. do 1956. god. bio odvjetnik u Gvozdu (tzv. Vrgin Most) i u Slunju. Od 1956. do 1971. god. nalazi se u Kanadi, gdje je diplomirao 1961. god. na Sveučilištu Montreal radnjom The Croatis in Canada (Hrvati u Kanadi). Ova je radnja 1970. god. sažeto objavljena u zborniku Croatia people, land, cultur (Hrvatski narod, zemlja, kultura). Od 1961. do 1965. god. u Kanadi radi kao profesor, a od 1965. do 1971. god. radi u kanadskom državnom arhivu u Ottawi te obavlja druge važne poslove. Godine 1969. doktorira u Montrealu radnjom na francuskom jeziku s naslovom L’activite litteraire et politique de dr. Ante Starčević (Književna i politička djelatnost dr. Ante Starčevića). To je bila prva radnja o Starčeviću koja je urađena izvan granica Hrvatske, o kojemu se vani malo znalo i ono što se znalo bilo je krivo. Važnost ovoga rada jest u tome što je naziv hrvatski jezik stekao sveučilišno priznanje izvan Hrvatske dok je u Hrvatskoj bio naziv za jezik Hrvata hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski (istakao M.V.). Još je, 2005. god. u Hrvatskoj napisao knjigu DR. ANTE STARČEVIĆ, čovjekoljubivi rodoljub međunarodnog usmjerenja.

Nedo je svoj povijesni i stručni rad usmjerio na predmet: Hrvati u svijetu. S tim u svezi, uz ono gore navedeno, pisao je i o svojim Poljicima kao neobičnoj državici, što je uzor glasovite Utopije slavnoga engleskoga mislioca Thomasa Morea. Isticao je i hrvatsko podrijetlo svjetskoga putnika i putopisca Marka Pola, o kojemu je Hrvatska televizija snimila film. Pisao je i o veleskladatelju Josipu Haidenu, koji je hrvatskoga podrijetla.

Dr. Nedo Pavešković godinama je bio UN-ov arhivar u Ženevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicističkim prilozima. U Švicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije.

Gornji životopis o Anđelku Nedu Paveškoviću, Miljenko Vrkić prepisao je iz njegove knjige Dr. ANTE STARČEVIĆ, tiskane u Mostaru 2005. godine. Ovome životopisu treba dodati (jer Nedo u svojoj skromnosti, samozatajnosti, nikada se nije htio isticati) da je perfektno govorio 8 jezika i još se na 4-5 sporazumijevao. Da je s mnogim svjetskim liderima raspravljao i upoznavao ih sa stanjem u Hrvatskoj za Jugoslavije i pri osamostaljenju. Za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u Zagrebu, 27. svibnja 1997. odlikovao ga je REDOM HRVATSKOG PLETERA! Ovo priznanje najrječitije kazuje njegovu iznimnu ljubav prema svojoj domovini, i u svijetu toliko uspješno promicanje njegove i naše Hrvatske!

Krećemo dalje na Komorjak…

 Komorjak

Zaobilazimo groblje i prolazimo između „Duge gomele“ i groblja. „Duga gomela“ grobište je Ilira. Ovdje nije bilo istraživanja. Dalje prema istoku, za nekoliko stotina metara, nazire se laza. Ulaz je to u neki ograđeni prostor. Može se zavaliti dračama ili kamenjem. Ova laza zavaljivala se s nekoliko kamenja, a na cijelom daljnjem prostoru Komorjaka zatirali bi se tovari, odakle nisu mogli nigdje izaći.

Metalni stup dalekovoda orijentir je da se blizu (jugoistočno) nalazi prirodni vidikovac, krasan pogled na dio Lisičine, Omiš, Cetinu…

Za daljnjih 200-tinjak metara pogled „otkriva“ (slika dolje) istočnu zaravan Komorjaka (Vurnažu) s dijelom kanjona smirene Cetine, Biokovo u daljini i, kao na dlanu, Omišku Dinaru.  Desno, treba  se malo  popeti  na  novi  prirodni vidikovac, sjesti i uživati u pogledu na dio Omiša, istočni dio njegova priobalja, Cetinu, Brač i Brački kanal (II. slika dolje).

Kako dvije gornje fotografije (i još neke niže) pokazuju jesenju veličanstvenu raskoš boja, potvrda je to iznimne raznolikosti flore. Nabrojimo neke: bilušina, bor, brnistra, crnika, crnobor, čempres, česmina, divlja maslina, drača, grab crni i bijeli, hrast, iva, jasen, javor, kadulja, kapus, kupina, smilje (cmilje), smrdej, smrič (koji prevladava), stolisnik, tetivika, vrisak,….

Uz floru, ide i fauna. Od ptica, zadnji put viđena je 1947. mrcina (sup starješina), do 2010. šarka i lajkuša. Teško se još može vidjeti ararog (orao), batakljun, bena, golub, grnjoš, jejina, stinjar, svračak, ždronjac. Uz malo sreće može se dogoditi da vidite barnjakušu, bavuja, božjeg pivčića, brejuzgu, cikuju, čvrljak, ćolicu, ćuka, dračekljuna, faganela, fazana, galeba, gravrana, grdelina, grlicu, jarebicu, jastreba, kosiraču, kosovca, kukavicu, kukvižu, kukuviju, lastavicu, lugarina, morkavca, picuronjka, pliskuju, prepelicu, repca, sajavicu, sjenicu, slavića, snigavca, slipog miša, verduna, vinjara, vidulinku, vrzelina, vugu, zrlinku ili žutulju…

Od divljači, nekada bi znao zalutati vuk, bilo je kuna, još ima lisica, lasica i vjeverica, zeca, jazavca, puha.

Po Komorjaku od domaćeg blaga pasli su magarci (tovari), konji, krave i ovce, jedino se koze još mogu vidjeti.

Na početku ove stranice se spominje predaja o Pećini Đorđuka Stipana i vratima, jedinom ulazu u pećinu. Odavde, s ovoga vidikovca najupečatljiviji je pogled (slika gore i lijevo).

Uz boje jeseni krenimo dalje, prema Vurnaži, a „bacimo“ još jedan pogled na pećinu i…, i unazad na Lisičinu…

Približavajući se kraju Komorjaka (slike gore), nailazimo na stari uređeni put (slika gore lijevo), koji nas vodi do Soldatske kućice (slika dolje). Kućica je na samome rubu litice i ugrubo je pokrivena. Raznim vojskama (soldatima) služila je za zaštitu od nevremena, i za spremanje hrane na vatri.

Od Soldatske kućice, po cijelome rubu Vurnaže uz uređeni put, u suhozidu je napravljen i grudobran (slike dolje). Ovaj put s grudobranom vjerojatno je napravljen u X., ili u prvoj polovici XI. stoljeća, jer je Cetina bila granica između hrvatskog kraljevstva i Neretvanske kneževine koja se hrvatskom kraljevstvu priključila u drugoj polovici XI. stoljeća. Kasnije, put se prilagođavao i uređivao prema svojim potrebama, od župe Poljica, preko vojske cara Franje Josipa (Austro-Ugarska), raznih vojski I. i II. svjetskog rata, i konačno, do dragovoljaca Domovinskog rata. Služio je kao promatračnica i kontrola Omiša, kanjona i šireg ušća Cetine, te Bračkoga kanala.


Sa sjeveroistočne strane Komorjaka pogled puca na kanjon Cetine, na zakučke livade s jablanima (slika dolje). Ovi jablani nadahnuli su Juru Kaštelana, u Zakučcu rođena, da napiše pjesmu o njima. Na jednoj od tih livada igrao se balun, Zakučani protiv Nakličana, Dućana, Trušana, Čelinjana, Lokvara, Gaćana. Jure je uvijek navijao za slabijega. O Juri Kaštelanu nećete naći zapisano, ni da mu je bio poseban gušt rano ujutro proći kroz polje, pa onako orošene od rose, hladne smokve bi nabra u kapu, donio ih doma, pojeo i iza rakiju popio; da je volio igrati trešetu i briškulu, te da se na suigrača ljutio, ako bi ovi pogriješio; da ne može zaspati ako mu Zakučac nije u mislima. Na Zakučac je mislio i kad je u Zagrebu šetao po Gornjem Gradu, Trgu ili bilo gdje po gradu. Kad je bio u Parizu – isto. Posebno se Jure sjećao svoga vjenčanja u pariškoj crkvi Notr Dame, i govorio je, kako sva zvona te crkve nemaju toplinu ka’ 2 zvona njegove Male Gospe u Pišćetu u njegovom Zakučcu. Jure je materi posvetio pjesmu «Lumin», majčino svjetlo koje ga je vodilo kroz život. Uz mater, posebno je još obožavao strica don Stipu Kaštelana, poljičkoga dekana koji je napisao Prodanu djevojku i Rasulo Poljica, drame koje godinama izvode amateri iz Gata.

S ovog sjeveroistočnog vidikovca na Komorjaku, još se iznad ulaza u hidrocentralu i desno (istočno) od njega može nazrijeti vijugavi put kroz hrastovu šumu i njegovo uspinjanje prema Gatima (slika gore). Sada je to uređena Tematska staza, a kojim putom su Gaćani nekad išli u i iz Omiša, ili su odlazili u svoja polja uz Cetinu, s kojih su najčešće na konjima dovodili sijeno za blago. Taj put, stazu, nazivali su Niz Prosik.

Kanal kojim iz klisure voda protječe u Cetinu, odvodni je kanal najveće hrvatske hidrocentrale – Zakučac (486 MW) (fotografija dolje). Hidrocentrala je u „utrobi“ Mosora, oko 350 metara od ulaza koji vidite. Površine je nogometnog igrališta, a visine šesterokatnice. Vodom se napaja kroz dva tunela, dugačka svaki oko 9.900 metara od brane Prančević kojom je zapriječen tok Cetine na sjevernoj strani Mosora. Ispod Gata, tuneli okomito, oko 250 metara usmjeruju vodu na četiri turbine. Hidrocentralu je 1962. otvorio Tito (njegov tada poznati govor u Splitu).

Zapadno od hidrocentrale vidi se 180 metara visok vodopad Ilinac. (fotografija dolje, snimljena iz Zakučca) Vode ima za velikih kiša.

Kada se gradila prije spominjana hidrocentrala, 50-tak  metara  uzvodno od vrha vodopada, napravljena je brana iza koje se odlagao materijal iskopan pri bušenju tunela za hidrocentralu.  Godine 1959. na Očiće pred Božić, nakon silnih  kiša vode s obronaka Mosora u bujici probile su branu, te sav materijal sunovratile niz Ilinac, i poplavile Zakučac. Od 240 osoba u 50-ak obitelji, poslije ove poplave u Zakučcu je ostalo živjeti svega 8 obitelji. Raseljeni se udomiše na Priku i u Dućama. Danas, 2013. žive 3-4 obitelji.

Nedaleko desnog ruba vodopada Ilinac, ispod vidikovca, na rubu klisure vidi se Meštrovićev spomenik poljičke junakinje Mile Gojsalić (fotografija gore). Godine 1530. Turci se utaborili pod Gracem, 300-tinjak metara iza vodopada Ilinac. Da im ne dadu danak, ni mladost u janjičare, lijepa Mila biti će dar njihovu agi. Prema dogovoru, Poljičani nekoliko noći prije Milina odlaska agi, po južnim obroncima Mosora, bravima i ovnovima na rogove su stavljali zapaljene svijeće da izgleda ogromna vojska. Usput su na rubove provalija namještali gomile kamenja. Ode Mila navečer agi u šator. Oduševljen njenom ljepotom, prihvaća dar i pokazuje joj moć i snagu svoje vojske. Kad su došli do baruta, Mila tinjajućom bakljom zapali barut. Ona i aga sunuše u zrak, u šatoru i oko njega – panika, a Poljičani po obroncima Mosora urlali, obrušavali kamenje niz provalije, jeka… Turci bez vođe i bez baruta za oružje, bježe od „napadača“ – ravno prema Ilincu. Svi se sunovratiše niz ponor Ilinca.

Na suprotnoj strani puta Niz prosik (fotografija gore), zapadno iznad Zakučca, iz hrastove i borove šume upada u oči poveća zgrada – rezervoar s postrojenjima za pročišćavanje vode iz Cetine, koji od 1986. vodom opskrbljuje Omiš, veći dio Srednjih Poljica, te podmorskim vodovodom, otoke Brač, Hvar i Šoltu. Ovaj rezervoar vodu iz Cetine dobiva iz tunela kojim ona protječe i pokreće turbine hidrocentrale.

Kameni križ koji se malo izdiže iznad Zakučca, podno vodopada, na kuku je iznad Svetišta Sv. Leopolda Bogdana Mandića (fotografija dolje, snimljena u Zakučcu). Leopoldov pradjed Nikola, rodio se i krstio u Zakučcu (1728. godine), a koncem XVIII. stoljeća odselio se u Herceg-Novi u Boki Kotorskoj. Zato je Svetište pod polom posvećeno Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću (osnovano 1998., otvoreno 2000.), kip, oltar, a iza, u kamenu hodnik (spilja) s izlazom na drugoj strani, koji je 1950-tih godina bio malo, usko sklonište. Za Svetište je prošireno, u sredini izdubljena kapelica koju je 2006. godine blagoslovio mons. Marin Barišić i nazvao je „Katedrala u Mosoru“.

Zakučani dobrovoljnim radom to urediše, kao i cijeli prostor Svetišta. Na rubu Svetišta poveće je zvono, bez zvonika, ali postavljeno da može zvoniti. To je zvono sa Žnjana, iz Splita, kad je 1998. bio papa Ivan Pavao II., koji ga je i blagoslovio.

Iznad ovoga svetišta, brdo je Gradac (na fotografiji gore, vidi se dio iznad križa, dok na fotografiji dolje, orijentacije radi, natpis „Sv. Jure“ je na Gracu). Rubom Graca nanizani su borovi koji skrivaju pogled na srednjovjekovno selo Gradac i na crkvicu Sv. Jurja, zaštitnika Poljica. U nedjelju iza 23. travnja svake godine, ovdje je svečanost, zborno mjesto Poljičana koji Svetom Misom slave svoga zaštitnika. Na ovome mjestu, prema predaji, oko 1015. godine, za kralja Krešimira III., donesena je odluka, i župa Poljica se izdvaja iz sastava Primorske županije, te postaje samostalna jedinica.

Odatle, s ruba Graca (i s ove „šetnje“), s jednoga mjesta vidite toliko raznolikosti prirode, da vam postaje jasno zašto svoju domovinu nazivamo „Lijepa naša“, zašto je Lijepa naša najljepša u Europi, treća u svijetu – iza Novoga Zelanda i Perua.

Ispod ove prve fotografije, slijede dvije fotografije, prva snimljena sa staze Niz Prosik, a druga s vrha Mosora. Ubačene su da možete sebi što vjernije dočarati položaj Naklica i Komorjaka, da Vas zainteresiram, ako niste, da „prošetate“ i ovim stazama. Isplati se!

Na fotografiji gore, vide se zgrade s nekim obrtima, trgovine, i barake koje su i danas dom nekim obiteljima, a sagrađene su 1950.-tih za radnike koji su gradili hidrocentralu „Zakučac“.

Još smo na vidikovcu Komorjaka. Na fotografiji dolje, vidi se crkva Male Gospe (u Pišćetu – kažu Zakučani), a pod ovim vidikovcem „Omial“, tvornica aluminijske folije.

S ovoga vidikovca strmim putom spuštamo niz Velika Kuta u Mala Kuta.

Pećina

Sunce se kupa u Cetini

Krenimo dalje…

Druga (II.) pećina, i na još tri (3) fotografije

Pogled iz II. pećine

III. pećina

III. i odmah do nje – IV. pećina, a ispred – suhozid

U suhozidu (između pećina) buža, rupa, prolaz (fotografija lijevo) napravljen da se na ulazu s jedne ili druge strane postavi zamka, lac (laso od žice) u koji bi se najčešće hvatao zec, ponekad lisica ili kuna.

IV. pećina, ma kakva? Sagneš se, puziš za ući, očekuješ mrak…

A iznad svjetlo, drugi ulaz/izlaz. Golubovi su u njoj rado obitavali. Golubinka!

Kroz hlad hrastova koji zamijeniše loze u Mandića Vali, polako se penjemo prema onom drugom prirodnom vidikovcu, i povratku prema Naklicama.

Nadam se da Vam je bilo zanimljivo.

Cijeli ovaj opisani put možete obići za 2½ – 3 sata, a možete uživati i cijeli dan!

Uz lijepe pozdrave, svako Vam dobro – s vrha Mosora!

Miljenko Vrkić

 

Drugi o nama

Objavljeno 02.06.2015. u 22:27 u Slobodnoj Dalmaciji

NAKLICE

Trešnje tugarke podbacile, al’ niču vile s bazenima

Trišnje

U tim Naklicama, u polju između Očura na sjeveru i Mošnice na jugu, svega ima.

– Što uzgajate ovdje? – Sve osim banana!

Tako nam, na naš upit, dok uz cvrkut vuga, svračaka (slavuje se čuje samo noću), kosova i fazana svjedočimo prizoru u kojem ima nečeg od onog rajskog, spremno odgovara Kažimir Čorić (55), poljodjelac, vlasnik s bratom Tihomirom (47) imanja kakvo se u posljednje vrijeme naziva OPG, na kojemu na svega 3,5 hektara buja izobilje trešanja, bresaka, šljiva, maslina, krumpira, kapule, poma, tikava… Samo bresaka je 600 stabala… Vodu je na trinaest metara dubine našao rašljar… Tu je nekad bilo bezbroj međa, a onda su se dohvatili posla, okrupnili parcele koje se terasasto spuštaju prema jugu.

Kažimir je radio u “Obnovi”, a kad je došao većinski vlasnik, počeli su problemi… Onda se, prije petnaestak godina, okrenuo polju. I u posao uvukao cijelu obitelj, sve što se ovdje ubere završit će na splitskom pazaru.

– Razvojačeni sam branitelj koji od države ne traži ni lipe, ne kukam i ne plačem, nego radim. S poljoprivredom ne treba biti pametan, nego mudar. Triba znati kad šta triba saditi. Tako sam ja naslutio da će doći vrime tikava, lani sam samo njih proda dvi tone. Kumpira bi ove godine tribalo biti dvanaest, trinaest tona… Pome ću posaditi u nekoliko navrata, da ne prispiju sve u isto vrime, zimi će tu doći brokula, blitva… – kazuje.

Na rubu jedne parcele su sasvim mlade stabljike rašeljke, neke su već nakalemljene na trešnje. Tu su i sadnice bresaka – godišnje ih zna propasti i po dvadeset stabala – tako da je ovo pričuva, da se odmah može intervenirati.

Braća Tihomir i Kažimir Čorić

Lozu, osim onih par odrina ispred kuće, braća Čorić ne uzgajaju, ne isplati se jer je prinos po jedinici površine od spominjanih kultura puno veći nego od loze. Za napravit malo vina odu do Pelješca.

Zriju trešnje, saviju se grane pod njima, zriju sve osim tugarki – sorti po kojoj je ovaj kraj, još od 1918. godine, kad je Ivan Vrkić Cvitan iz talijanske Gorice donio prvu sadnicu, nadaleko poznat. One, naime, ove godine uopće nisu cvjetale. Kažimir je zvao u pomoć, govori nam, Institut za jadranske kulture. Tamo su mu, začuđeni i sami budući da se s nečim sličnim do sada nisu sretali, kazali da nije nikakva bolest ni virus, nego da jedini uzrok može biti klima: pretprošla zima bila je preblaga, tijekom cijele godine bilo je previše kiše, a trešnji, da bi vegetacija normalno išla, treba određeni broj dana s temperaturom nižom od sedam Celzijevih stupnjeva… Tako je tugarka, zvana još i volunjsko oko i veliki hrušt, u znak protesta protiv klimatskih promjena, koje svojim nemarom potiče i čovjek, “picala” ovu sezonu.

– Događalo mi se da iz iste podloge i na istom stablu na jednom ogranku bude tugarka, a na drugi navrnuta drugačija vrsta, pa da tugarka ne baci ni jedan cvit, dok ova druga normalno cvita…

U tim Naklicama, na 2350 koraka od omiškog mosta, svega ima. Vile s bazenima, štono bi se reklo, niču kao gljive poslije kiše. Trenutno ih se šest gradi.

Gospođa Mirjana Mrčela (37) napustila je posao u “AD Plastiku” da bi se posvetila turizmu, te, evo, već dovršava gradnju druge vile s bazenom. Prvu je, zajedno s obitelji, otvorila 2006. godine, te su po tomu bili prvi, pioniri u ovom kraju i cijeloj Dalmaciji. Goste dovodi agencija, a posao dalje namjeravaju širiti tako da se sami počnu baviti bukingom. Gradnju ove druge vile potpomogla je Europa, koja je svoju pomoć uvjetovala i povoljnim kreditom od HBOR-a, a Mrčele su svojim iskustvom bili dobar primjer i ostalim sumještanima.

Mirjana Mrčela

– Čudni su ti naši gosti, neugodno im je kad ih ponudiš trišnjama ili praskama, volili bi platit nego kad im daš. Mi im kažemo da uberu sami, neće, ali kad im ti ubereš i daš, onda pojedu – govori gospođa Mirjana.

– Jedno jutro doša susjed s traktorom vadit kumpire, ono zvrči traktor, mi se pripali, ajme, razbudit će nam goste, kad oni oduševljeni, nikad u životu nisu vidili kako se vade kumpiri, još se i slikavali tamo. E, još vam moram pričat za one naše Dance. Došli, dakle, oni kod nas, a neki njihovi prijatelji otišli u Makarsku, pa su se išli međusobno posjetit. Kad su se vratili iz Makarske, kažu: “Bože, hvala ti za ovaj mir i tišinu!”

Nema čega nema U tim Naklicama, selu koje ima 248 stanovnika – a toliko ih je bilo i tridesetih godina prošlog stoljeća – a mještani nam s ponosom ističu da je tek jedan ovdašnji čovjek otišao raditi u Njemačku. Tomislav Velić (74) bere bazgin cvijet, kaže da će napraviti pedeset litara soka.

Tomislav Velić

Nema ovdje napuštenih zaselaka, stare kuće su interpolirane među nove, ili naprosto renovirane i dograđene.

Sred mjesta crkva sv. Ante Opata. Nekad se, dok nije bilo hladnjaka, feštalo samo 17. siječnja, na blagdan ovog sveca, a sad se slavi i na onog drugog svetog Antu, 13. lipnja. Crkvica je prastara, i uz nju su vezane brojne legende, sve do toga da je negdje ovdje grob kralja Slavca – što, kako donose anali, tamo negdje tridesetih, bijaše povod za veliku tučnjavu između Nakličana i Tugarana, jer su ovi potonji, tragom neke predaje, došli raskopavati jednu gomilu u Naklicama tražeći zlato.

Crkva Sv. Ante (na ulazu Miljenko Vrkić)

No, nedaleko groblje je novo. I drugačije od svih grobalja koje je ovaj novinar vidio po Dalmaciji. Izgrađeno je 1974. godine u kamenjaru nakličkoga Komorjaka po projektu Pave Antičevića, ima jajolik oblik što bi trebalo imati određenu simboliku, a sve grobnice podignute su iznad zemlje. I sve su jednake – razlikuju se tek imenima ovdašnjih Paveškovića, Antičevića, Tijardovića, Pivčevića, Velića, Vrkića,
Mrčela i Jakovčića
 – tako da na nadgrobnim spomenicima nema isticanja socijalnog statusa. Ni kiča.

Među inima, ovdje počivaju Anđelo Novaković, Jozo Vrkić i Anđelko Nedo Pavešković, hrvatski književnici.

Sred groblja veliki križ, a na njegovu vrhu – prizor je to koji bi kod onih tomu sklonih mogao dobiti mistična značenja – roje se pčele…

Nakličko groblje „Komorjak“

Na oglasnoj ploči obješenoj na kafiću – a mladi pred njim o pivi – uz balotalište natpis: “Radna akcija: Ziđemo srušene meje u Lišnjaku i Livadi, čistimo Lisičinu…”

– Odazove li se tko ovim pozivima?

– Odazove, dođu uvik isti – odgovara nam naš domaćin Miljenko Vrkić (71), predsjednik Mjesnog odbora, umirovljenik koji je nakon odlaska u mirovinu prodao stan u Splitu i vratio se zemlji u rodnim Naklicama. Usput istražuje i piše knjigu o svome mjestu, onako amaterski. Upoznali smo se prije pola godine kad sam sličnim poslenjem bio u susjednim Tugarima, čijoj župi i Naklice pripadaju, te sam obećao da ću doći s notesom u ruci i u njegovo mjesto.

– Želimo dobro svom gradu, želimo to pošteno odraditi i nešto napraviti – kazuje Nikola Tijardović (28), vijećnik u omiškom Gradskom vijeću s liste aktualnog gradonačelnika Ivana Kovačića, čiju apsolutno podršku imaju. Nikola je fizioterapeut, radi pri humanitarnoj udruzi “Agape”.

U Naklicama, mjestu na sedam kilometara cestom do mora iz kojega se more ne vidi, pogled tek puca prema vrhovima Mosora i Omiške Dinare, svega ima: čak i žene – igraju na balote. Evo su se gospođe Dragica Vrkić, Vesela Vrkić, Milenka Tijardović i Ivanka Velić dohvatile boća i bulina pa valjaju i izbijaju… Pripremaju se za damski turnir, na kojemu nastupi i po pedesetak žena.

S lijeva: Dragica Vrkić, Vesela Vrkić, Milenka Tijardović i Ivanka Velić

Balote su jedan od, čini mi se, nedovoljno feljtoniziranih mirisa Dalmacije koji u ovom poljičkom selu imaju razmjere epidemije – osim što se balotaju čak i žene, u Naklicama, koje, spomenusmo već, nemaju ni 250 žitelja, djeluju čak dva boćarska kluba. “Naklice” su 2006. godine nastupale u prvoligaškoj konkurenciji, a sada se natječu u trećoj, te BK “Sv. Ante” u kojemu kroz niže rangove natjecanja stasavaju mladi.

Nakličanin Tihomir Čorić, isti onaj kojeg smo na početku ove priče zatekli s bratom mu Kažimirom, među krumpirima i trešnjama, bio je, nastupajući za dugoratski “Orkan” – radio je u Dugom Ratu – državni prvak 1991. godine u brzinskom izbijanju.

A na boćalištu zatječemo – za navjerovat je očima kako, sve iz trka, “bombizavaju” – mlađahne osmaša Duju Pirića (14), te srednjoškolce Ivana Čorića (16) i Stipu Pivčevića (16). Duje je već lani dobio priznanje Grada Omiša kao najbolji mladi sportaš, Stipe je bio najbolji kadet u državi… Duga je niska njihovih trofeja s turnira, lokalnih državnih i međunarodnih, te rekorda kojima se kite, a sva trojica već imaju kategorizaciju Hrvatskog olimpijskog odbora kao perspektivni sportaši.

S lijeva: Stipe Pivčević, Duje Pirić, Miljenko Vrkić i Ivan Čorić

– Za sve ovo od Grada Omiša godišnje dobijemo pet tisuća kuna – upućuje nas Miljenko Vrkić, koji obnaša i dužnost predsjednika boćarskog kluba.

– Nastupaju li samo Nakličani za vas?

– Nisu, u zadnje vrijeme nastupa i don Marinko Jurišin, župnik župe Tugare, kojoj i mi pripadamo. Svaki dan dođe trenirati, ima 62 godine, a trče ko mladić.

Baš mi je drago da sam bio u Naklicama.

DRAŽEN DUILO
SNIMIO NIKOLA VILIĆ/CROPIX

Spomen mrtvih

Naklice se prvi put spominju 1080. u zakladnici Petra Črne samostanu u Sumpetru. Petar je otkupio od Semjana s Naklica dio njegove očevine u zamjenu za dug od 40 romanata, kojom ga je svotom Črne izbavio kad je bio zapao u ropstvo. Semjan za se zadrži samo nešto zemlje na Majčinu. Pogodba je učinjena sa svjedocima pred crkvom svete Marije na Naklicama. No tu pogodbu nisu odobrili svi iz obitelji i zadruge, te Miroslav i Hval držaše, da zemljište do stijene pripada njima. Nasilno su oduzeli tu zemlju.

Črne pak mišljaše, da je to Miroslav uradio potaknut pakosnim duhom. Kako su tada Poljica bila pod neretvanskim knezom Jakovom, spor je presuđen pred samim knezom. Na koncu se nagodiše. Nu, već pri gradnji zidina i zaseoka za samostansku poslugu, podigli se Vilkiki i Tugarani, svi oni koji su bili s ove strane Mošnice, te morade u parbi prosuditi sam kralj Slavac. U zakladnici se bjelodano vidi, kako su nevoljno živjeli hrvatski starinici, jer su zemlju za samostan prodali u bescjenje. Petar je Crni dao Zulu za nekoliko zemalja samo četiri sira i četiri kruha, i još dobre volje jedan – objed.

O Naklicama, dakle, postoji pisani spomen sa samoga početka doseljenja Hrvata na more. Pastirski položaji na Naklicama i na Babljači pripadali si Ilirima, sve dok ovamo nisu došlo Hrvati u VII. stoljeću. Tada sedam plemena hrvatskih zauzeše obalu, a pleme koje je vodio Hrvat (Hrobatos), naseli staru Dalmaciju od Zrmanje do Cetine. U XI. stoljeću, pak, iz okolice Bihaća i Ostrošca, tri sina velikoga kneza Miroslava, po imenu Krešimir, Tišemir i Elem, odseliše iz Bosne rad nekoga nesklada, što se bijaše dogodio među gospodom i kraljem. Nakon obijanja i skitanja sađoše u Zvečanje i Ostrvicu kod vode Pokornika, te nahodeći pitomu zaklonicu s lijepim poljicima, tu se zavazda nastaniše.

I kako su Poljicima dali ime po poljcima, tako i Naklice nazvaše po kosim naklonima, pa se u starim listinama spominju i imenom Nakle. No pouzdano se ne zna, gdje su stari Hrvati imali prebivalište na Naklicama, budući da se u zakladnici Petra Črne spominje crkva svete Marije, a ne današnji sveti Ante. Prva su hrvatska naselja bila pastirska, po vrhovima planina, pa su možda i Nakličani živjeli na Babljači ili poza Ostrogom, a moguće pak i na Oćuri ili na Poziralu. Mosor je tada bio pokriven šumom, koju su tek Tatari sažegli u XIII. stoljeću. Također iz toga doba, dok Hrvati nisu sašli u doline, ostade malo tragova njihova življenja. Tomu se ne treba čuditi, jer se u Poljičkomu statutu kuća, „ča je gomionica slamom pokrivena“, spominje kao rič gibuća. Znači, da su se kućice mogle premještati za popašom. Nu, iz toga doba nije ostalo ni bjelodanih tragova grobova, a zašto je tako, najbolje će nam pokazati ulomci iz „Obrednih gomila don Ante Škobalja.

„Sve na svijetu ima svoju zipku i svoj grob. Prvi je oblik starohrvatskog groba gomila ili humak. Pod njima je mogao biti pepel spaljena tijela u nekoj zemljanoj posudi ili pak mrtvac ukopan u škripu, u ležećem, stojećem ili sjedećem položaju. Nu kako se starohrvatski grobovi nalaze po vrhovima brda, moglo se naslutiti, da su možda i Hrvati u davnim prapočetcima izlagali svoje pokojnike na vrhuncima, neka ih ptice raznesu u nebo. O tom svakako ne može biti tragova, a samo se nagađa prema običajima inih naroda. Prvi zajamčeni oblik starohrvatskog groba jest način ukopa, kad se tijelo stavi u škrip, ogradi kamenjem bedrenicama, napodan nogu se stavi manji kamen, a uz glavu veći, koji strši kao bilig. To je stećak u malome. Grob je prekriven kamenom preklopnicom i sve zasuto kamenjem, koje je nasipalo cijelo pleme, prigodom ukopa i kašnje prolazeć uz mrtvoga. Gomila je znak skupnog življenja, i što je veće pleme pokojnikovo, veća je i hrpa kamenja. Kako je nestajalo plemenskog uređenja i rodovske zajednice, tako se i gomile smanjuju u gomilice, a bilig postaje sve veći i teži, kao da svojom težinom zaštićuje grob. Na Stomorici, izvan crkvene ograde, uza stare grobove s grubim stećcima, vide se škrape zasute kamenjem. Ti su nasuti škripi u planini, isto što i gomilice po ravnijem tlu. Takovi grobi izvan čimatorja na Sto-morici, svjedoče o polaganu pokršćivanju Hrvata, jer je kršćaninu bilo stalo da bude ukopan u posvećenu mjestu. O tom bjelodano govori i staro pismo iz Duća, ispisano bosančicom godine „iladu sto pedesete na 10 sičnja“:

„Neka se zna kako se čini ovo pismo koje činim ja gospoja Zora Vučetina, kako nam umri jedna jetrvica i sta tri dni i tri noći u pećini ispod Gospe u Stomorici nemogući je izniti da je pokopaju u misto blagoslovljeno od velike studeni i iskopaše greb prid pećinom nasrid puta di je ukopaše i nagovorismo naše muževe i divere da ugrade crkvu svetoga Marka na mejašu dujskomu i kruškomu.“

Kako vidimo iz don Antina rasuđivanja, gomilice oko Naklica bile bi prvi tragovi ovdašnjih grobova. Premda narod spominje gomile, kao da su ih nasipali za pokoru grija, one zapravo govore o štovanju vrhunaca, gdje su se podizale kao žrtvenik izlazu sunca. Iliri koji su ovdje živjeli prija Hrvata sažigali su mrtvace i bacali kamenje na pepel. I Hrvati i Iliri mogli su imati sličan pogrebni običaj, jer u početku ni jedni ni drugi nisu bili kršćani. Ovih stožastih i polukružnih gomila ima dosta oko Naklica. Uza crkvicu svetoga Ante nađene su u stožastoj gomili nekoć zemljane posude napunjene crnom zemljom, što je mogla biti i posmrtna lomača, budući da su u tom pepelu bile ljudske kosti. No svakako su Naklice negda opsezale većim područjem, jer se u zakladnici Petra Črne spominju Semjanove zemlje od Sumpetra u primorju do Majčina pod Zastinjem. U Statutu se pak godine 1662. Naklice imenuju skupa s Gatima. Prijašnja su prebivališta, dok su još hrvatska plemena bila pastirska, zacijelo bila vrlo pokretna. S toga su razloga još 1570. cijela sela mogla odseliti u strahu od turskoga zuluma. Te je godine Sultan navijestio rat Mlecima, a Janko Marjanović obavijesti Splićane, da na njih Turci kane navaliti iz kliškoga sandžaka. Premda je spasio Split, skupo je to platio on i njegova bližika. Bi prisiljen iseliti se, a s njim i 350 obitelji iz Zakučca, s Naklica, iz Duća i iz Truša.

Odseli mnoštvo ljudi, žena i djece. Ovo je očit dokaz zajedničke rodovske sveze i glavarstva nekoliko sela. Pa i župna crkva na Tugarima sagrađena je tek 1732., vjerojatno na temeljima nešto starije crkvice, dakle tek onda kad su Tugarani sašli s planine u dolinu. U starim se listinama ovo ime spominje kao „Tugari“, a izvedeno je od latinske riječi „tugaria“, što znači kolibu, kućicu slamom pokrivenu, kućerak. Tako se u najstarijoj zakladnici kneza Trpimira iz godine 852., u kojoj se prvi put spominje hrvatsko ime uopće, označuju Tugare u obliku Tugari. Očito su dakle i onda postojale Tugare, u samoj planini i pripadale su starosjediocima pastirima, možda Ilirima. Tek silaskom Hrvata u doline, Tugare su postale naravno središte svih okolnih sela, rasutih po vršinama Mošnice i Mosora. Tek se tad Nakličani ukapaju u  župsko groblje, a u nove tugarske grebe od godine 1840., otkad se, točnije, ubilježuju u matice.

Kroza svu svoju povijest Hrvati su na ovomu tlu morali braniti i vlastite grobove. Nisu mrtvi vazda počivali u miru. Tako se spominje borba u Ostrogu, na istok Solinu, prija nekih tisuću godina, kad su na Hrvate Tolena i Vilčetu navalili Latini, opkolili ih i na koncu pobijedili. Ženama i djeci svezaše ruke naopako, što bijaše njihova zgrabiše, crkvu, da se ne bi hvalili kao njezini utemeljitelji, razoriše, otvoriše grobove i iskopavši kosti njihovih pređa, rastrkane ih pobacaše po polju, da ne bi nikad više Hrvati tražili nikakvo pravo na selo. Isto takvo izmećanje mrtvih kostiju, doživjeli su Poljičani na koncu svoje samostalnosti, kad je 1807. Napoleon ukinuo sve povlastice i nastalo rasulo kneževine. U jedan su se jesenički grob sakrila dvojica ljudi, no francuski su ih vojnici probili bajunetama, a pod njima je ostao živ dječak od 14 godina. Nekoliko je dana živio u grobu i tako bi spašen. Mnoge su mrtve našli težaci u zemlji ukopane uzgor. Najneobičniji je nalaz triju mrtvaca ukopnih u polju, kojima su glave pokrivene velikom pločom kao plonkom, a tijela im položena zrakasto na sve strane svijeta. Kad je harala kuga, mrtve su pokapali izvan posvećena grebišća. Našlo se i mrtvih u škripu, s čavlom u lubanji. Nisu oni tu ukopani po nekom davnom obredu, nego su ubijeni iz potaje u zla vremena za narod hrvatski. Bačeni su u škrip kao u prastari grob. Tko zna, gdje su grobovi onih Nakličana, koji su prebjegli pred turskom osvetom, gdje li su grobovi obješenih nakon kamenovanja biskupa Arnira, te onih što su ih Francuzi osudili na smrt? U Poljicima nije našao groba ni onaj tko je izdao didovinu, jer se prema Statutu „nima ukopati s inim krstjami, nego indi i da se izrene van“. Napokon, na Naklicama nemadu groba ni oni što su otišli u tuđi svijet, ili su pak poginuli u kakvom svjetskom metežu. Poljica su im dala samo zipku.

Svi ćemo biti mrtvi. Stoga nas smrt uči kako valja braniti didovinu, tlo gdje će nam biti grob.

„U okršaju s Turcima 1686., miseca ilišćaka na 4., stiže nikoliko Turaka priko Mosora u Poljica, porobe Dolac i zapline plina dosta, a to ali veće upališe kuća. Nu žalosno platiše, jer ih Poljičani u klanac pritekoše, pravi svoj put izgubiše, onda se vrlo pobiše. To ti robiti Poljičane. Don Juraj Pezelj vodio je jednu četu, a kad ga tursko zrno pogodi u prsi, pade na zemlju i opre se rukama ka da sidi. Bojao se da se ne bi subojnici jadu dositili i pripali, pa im rekne, nek progo-ne Turke dok on priveže oputu na opanku. Na svom povratku našli ga ondi mrtva, čelom tlu prignuta ka da se obuva.“

Blagost smrti u životu kao žrtvi, najdublje očituje kolo na stećku, gdi se križ u rukama živih, promeće u cvit koji nosi mrtvac. Na starim grebima nema ničijeg imena, jer je greb skupna duša svega plemena. Mi ćemo se spomenuti mrtvih upisanih u matice od godine 1840., ali je isto tako jednak i naš spomen na sve mrtve pretke Nakličane.

Počivali u miru!

Jozo Vrkić

Grebi i groblje

„ONOLIKO PUTA UMIREMO – KOLIKO NAM  UMRE DRAGIH OSOBA“

Groblje – vječni grad mrtvih. Mjesto tišine, uspomena i naših korijena. Naš nezaborav i ogledalo našeg poštovanja prema onima koji su bili i otišli zauvijek.

Iako je posljednja luka za smiraj svake životne lađe, premda je groblje mrtav grad, i groblje živi svojim svakodnevnim životom.

Povijest groblja i naša je povijest. Povijest u kontinuitetu, život koji traje. Čovjek se rađa i umire. To je njegov život, sudbina njegova.

A groblje? Groblje je raskrižje života i smrti. Posljednja stanica. Kraj jednog i početak drugog života. Jer, iako mrtav – mrtvi nastavljaju živjeti u nama.

Tko cijeni čovjekov rad, njegov stvaralački put, tko cijeni život, tuđi i svoj podjednako, odavat će dužnu počast umrlima i nikad  neće ugasiti svijeću sjećanja na one kojih više nema, onih koji počivaju u miru vječnog sna.

Taj odnos živog čovjeka prema umrlom, ponajbolje se vidi na groblju. Ljudi koji imaju zapuštena groblja, groblja s grobovima s izbrisanim biljezima i znamenjima o umrlima – trebaju biti svjesni da ni sami neće imati spomen, trag o svom postojanju – kad odu na put bez povratka.

Kad čovjek prvi put dođe u neki grad, u neko manje mjesto ili selo, najprije treba otići na groblje. U ogledalu groblja vidjet će sliku živih ljudi. Sve će o njima saznati. Premda grad nijemih, groblje će mu znati „ispričati“ priču o naravima, običajima, životu i vrijednosti živih ljudi koji će se susretati na ulicama što dišu životom.

Mrtvi će mu „govoriti“ o živima. Prošlost će mu pričati o sadašnjosti.

Tako je svuda u svijetu. Tako je i kod nas.

Ovo je priča o groblju. Ali, ovo je priča i o nama samima.

Naklice, prosinac (1974.) 1995. Jozo Vrkić

Grebčine. Najstarije istraženo groblje s 27 grobova iz VIII. stoljeća. Ovaj lokalitet istraživan je 2006/2007. Izgradnja crkve Sv. Ante u II. polovici VII. stoljeća vremenski se poklapa sa starošću ovoga groblja. O značenju ovoga istraživanja 20.9.2009. Slobodna Dalmacija: „Kosti iz Naklice potvrđuju – Hrvati potječu iz Male Azije“.

Gomela na Babljači, (odmah do starog nakličkog naselja Nacle) prema predaji u njoj su ukopana 3 (tri) naoružana vojnika.

Picoke pokopane u Kopačinama

Stipan Pirić (Šala) (brat Joze/Duje i Ante/Smaje) pokopan u Kopačinama ubijen od talijana u II. svjetskom ratu.

Ustaša Kapulica pokopan u II. svjetskom ratu, na Krču, s južne strane ceste gdje je garažu uz kuću sagradila Ljubica Botić rođena Vrkić kćer Tome Vrkića. 1990-tih ona i Petar Tijardović – Škobaj posmrtne ostatke prebacili su obitelji u Cistu Veliku.

Ustaša (Zadranin) pokopan na Plužinama (Bratska zemlja).

Nijemac (Otto) ubiven u Lisičini, ispod litice iza okuči di se klanja Gospi pokopan je između puta i Vilanjskog vira (pod Smrdeljcem)

Kralj Slavac po predaji ukopan je u gomeli jugoistočno iza crkve sv. Ante (od 1974. tu je mrtvačnica). Za pripomenuti je, da je na toj gomeli 30-tih godina XX. stoljeća došlo do fizičkog obračuna između Nakličana i Tagarana, koji su tu došli tražiti zlato kralja Slavca (1074. – 1075.).                     

Duga gomela na Komorjaku.

Gomele – starohrvatski su grebi!

 

21.2.1974. završena mrtvačnica

         Napravljena je u gomeli na jugoistočnoj strani čimatorja crkve sv. Ante. Radovi na mrtvačnici završeni su 21. veljače 1974. (Zanimljivo je za ovu gomelu, da su 1930-tih godina Tugarani došli u ovoj gomeli tražiti zlato, jer je po predaji u njoj pokopan kralj Slavac. Nakličani se protivili, bilo i fizičkih obračuna).

Do tada, nakon Stomarice, Nakličani se ukapaju na Tugarima. Mrtvi su se nosili u kapselima (nosila za mrtvace, lijes). Kapsela su služila samo za nositi mrtvaca. Čuvala su se u mrtvačnici na tugarskom groblju.

Posebna, zajednička, pozlaćena kapsela imali su Pivčevići/Vrkići, koja su izgorila s Pivčevića kućom koju u II. svjetskom ratu zapališe Talijani i četnici.

 

16.01.1963. Umrla Danica (Ivanica) Almić (mater Milana, Marina i Branka).

Na Sv. Antu (17.1.) poslijepodne napadao silni snig s vijavicon, te je prvi put sprovod obavljen u crkvi Sv. Ante, a za ukopat’, autom su je odveli na Tugare. Inače, te 1963. bili su strašni ledi, zima.

 

„Do lita gospodnjeg 1973. nakličani se ukapahu u stomaričke i tugarske grebe“ Ovo piše na zajedničkoj grobnici groblja Komorjak.

  • Stomarica (crkva Gospe od Sniga), grebi se nalaze u škripima okolo crkve.
  • Tugare (crkva Porođenje Blažene Djevice Marije), grebi u starome uređenome groblju iza crkve. Uz ostale tugarske grebe, nakličkih ima 5 (pet) za odrasle i 3 (tri) dječja (enđeoska).

 

Popis umrlih Nakličana od 1700. do danas možete pogledati ovdje.

 

Groblje komorjak:

Ideja o gradnji groblja na Komorjaku:        Duje Velić

Početak izgradnje puta ka groblju              1955./1956.

Početak izgradnje groblja                                          1966.

Projekt  je napravio                                     Pave Antičević

Epitafe (natpise) na zajedničkoj

grobnici osmislio je                                            Jozo Vrkić

Zajednička grobnica i suhozid koji

daje jajolik oblik groblja, završeni su         1973. godine

Groblje je blagoslovio                               župnik don Jozo Marendić  13. lipnja 1974.

Prvi ukopani mrtvac je                              Stipe Jurišić pok. Ante (Ukopan je   27.12.1974. u zajedničku grobnicu, u gornji red, istočni odjeljak, na prvo mjesto od istoka. Bio je rođen 1893. umro 25.12.1974. živio je u Omišu i Splitu.)

Poljica broj 2 List poljičkog dekanata iz 1977. na stranicama 99-102 Frane Mihanović, župnik iz Gata napisao je:

NAKLICE

N o v o   g r o b l j e

Zalaganjem inž. arh. Pave Antičevića, odbornika zaseoka Naklica, uz novčanu pomoć općine Omiš, novčanim prilozima i radom Nakličana, dovršena je godine 1973. gradnja nakličkog groblja sa zajedničkom grobnicom. Planom je predviđen teren za gradnju i obiteljskih grobnica.

Groblje se nalazi oko 220 metara istočno od stare crkvice svetog Ante u spomenutom zaseoku. U neposrednoj je blizini same kapelice izgrađena i vrlo lijepa mrtvačnica.

Nakličko je groblje blagoslovio župnik Jozo Marendić 13. lipnja 1974.

Kad je riječ o novom nakličkom groblju, ne možemo se zadovoljiti tim suhoparnim podacima. Istina, oni nam kazuju dosta, ali ne kazuju sve. O nakličkom groblju može se, a i treba nešto više reći.

O groblju, o gradnji groblja redovito se malo, ili uopće ne piše. Grob je u nekom smislu kao i knjiga. Često se dogodi, da napisana ostane nezapažena, nepročitana. Tek pokoljenja, koja dolaze, u nju zavire i otkrivaju njezinu važnost.

Sa starim je grobovima nešto drugo. Oni su kao i stara knjiga: što je starija, to je zanimljivija. Ona je predmet proučavanja kao i stari grobovi. Znamo i zašto. Stari grobovi u sebi kriju ostatke određene civilizacije, kulture. Iz njih čitamo povijest naroda, plemena, pojedinaca. U njima su utisnuti tragovi starog načina života. Sve su to razlozi, da se o starim grobovima dosta piše.

Međutim, nakličko je groblje novo. Ali ne samo novo, nego i jedino. A Naklice su staro poljičko naselje. Davno se spominje u hrvatskoj povijesti. Nije to, da Nakličani nisu umirali, pa im nije bilo potrebno groblje. Umirali su kao i svi ostali ljudi. Ali, kako stoji napisano u donjem lijevom razdjeljku nove zajedničke grobnice:

MLOGA STOLIĆA

DO LITA GOSPODNJEGA 1973

NAKLIČANI SE UKAPAHU

U STOMARIČKE I TUGARSKE

GREBE.

     Dođe pak vrijeme i potreba da sagrade vlastito groblje. I sagradiše ga, a u kamenu ploču na zajedničkoj grobnici, u lijevom gornjem uglu urezaše riječi:

OVDI LEŽIMO NA DIDOVINI.

     Dakako, na didovini nakličkoj, na didovini poljičkoj, na didovini hrvatskoj.

Groblje sagradiše u blizini naselja, u kršu, u kamenu i ogradiše kamenim zidom. Zidno kamenje složiše usuho, onako kao bez reda, a opet vrlo skladno. A kamen kako složili da složili uvijek lijepo izgleda. I dobro je, što Nakličani nisu podlegli suvremenoj napasti, da ogradni zid izliju iz cementa.

A neki se graditelji novih poljičkih groblja toj napasti nisu mogli oduprijeti. Cement prevladava u gradnji i groblja i grobnica. A ponekad takvom gradnjom iz cementa nagrdiše divne i neponovljive stare povijesne prostore. Takav je slučaj… (autor se ovdje dalje osvrće na: „…dva nespojiva građevinska izraza, dva svijeta…“ crkve i groblja koji se ne odnose na nakličko groblje. – tekst slobodan bio izostaviti Miljenko Vrkić) …sada ostavimo po strani. Vratimo se nakličkom groblju.

I na prvi bi se pogled po svemu moglo reći, da je to groblje kao i svako drugo seosko groblje. A nije. Sve je obično, ali oblik grobišnog terena, što ga je formirao kameni zid, nije uobičajen. On je jajolika oblika.

Oko tog zida, s izvanjske strane, predviđena je gradnja obiteljskih grobnica, a okvirni grobišni prostor omogućuje lak pristup grobnicama, a  predviđen je za gajenje ukrasnog bilja, cvijeća, zelenila.

I epitafi na zajedničkoj grobnici nisu svagdašnji. Složeni su s osjećajem za mjeru, povijest, kao i sažeto izražavanje, temeljnih kršćanskih istina.

Jajolik oblik groblja nije određivao teren, konfiguracija tla, već ideja koju taj oblik u sebi nosi. Znamo, da je jaje ne samo znak, nego i izvor života. Sve živo iz jajeta. Križ je redovito glavni i dominantni znak i obilježje svih kršćanskih groblja. Suvišno je tumačiti, da je on znak vjere i nade u neumrli život. Križ je utisnut i na nakličkom groblju. Ali, kao da to nije bilo dosta. Nakličani su, davši svom groblju jajolik oblik, htjeli i na taj način, jednostavan i lako čitljiv, ispovjediti svoje kršćansko vjerovanje i u život onkraj groba.

Tu ideju, ali ne tako jasno izraženu, jer je oblik više kružan nego jajolik, nosi u sebi i groblje oko već spomenute crkve svetog Klimenta (u izostavljenom tekstu, opaska M.V.)

Na zajedničkoj grobnici, u gornjem desnom razdjeljku čitamo staru i dobro poznatu istinu kao blagu opomenu svim živima:

KUD ČOVIK IDJE

SMRT SOBOM NOSI.

A ispod toga, u desnom donjem razdjeljku, urezana je prastara kršćanska molitva za preminule:

POKOJ VIČNI DARUJ NAM GOSPODINE.

     A ispod svih tih natpisa, po čitavoj širini zajedničke grobnice kao na temelju naše vjere, Kristu, stoje riječi:

KRISTE ISTINO USKRSNI NAS.

     Sve to govori, da nakličko groblje nije neko „vječno“ počivalište, kako se poneki nadobudni graditelj nove grobnice zna krivo izraziti. Ono je mjesto, u kojemu je, slikovito govoreći, kao u jajetu, a snagom Kristove pobjede nad smrću, položena klica novog, neumrlog života. Grob je samo posljednja postaja na putu do punine života.

I sve je to nekako vidljivo, upravo opipljivo na nakličkom groblju. Tu je na jednostavan način progovorila kršćanska duša sa svojom živom i (još) nenatrunjenom vjerom kao i snagom svoje kršćanske nade.

I na kraju moram reći, da sam nakličko groblje doživio veliko u svojoj jednostavnosti i uvjerljivo u svojoj kršćanskoj izražajnosti.

I utemeljeno na kamenu vrijeme ga neće tako brzo i lako izbrisati. Ni nasljednici ga neće moći preorati. Naselja nestaju, ali groblja ostaju. Sutra će ti grobovi govoriti živima o mrtvima. Nakličani će u njima ostavljati tragove svoga vremena i života. I oni, upravo gradeći grobove, grade, pišu svoju povijest. To nekako čudno zvuči, upravo protuslovno, ali je tako.

I tako su Naklice, danas naselje od četrdesetak obitelji, tek poslije možda 900 godina svoga opstojanja, gradnjom vlastita groblja riješili važno komunalno pitanje. Sad je Nakličanima, uz ono što su prije ostvarili, a potrebno za organizirani društveni i vjerski život, sve na dohvat ruke, pred kućim pragom.

Uvjeren sam, da Nakličanima ne će smetati, što sam tako rano zavirio u njihovu tek napisanu „knjigu“, na koju je prašina vremena tek počela padati.

Frane Mihanović

RADIO SPLIT, Reporteri-amateri u emisiji „Dalmacija u mom oku“,

četvrtkom 9-10 sati, 13. ožujka 2008.

O NAKLIČKOM GROBLJU I RADNOJ AKCIJI

pripovida’ je Miljenko Vrkić

Reporteri-amateri               13. ožujka 2008.

Dobar dan – svaki dan, s Naklica, iz stare Pojičke Republike – pozdravjan sve vas dragi slušateji, moje Po’jičane, Tugarane, a osobito moje mještane s Naklica.

Drago mi je da ovoga trenutka ne slušate vjesti, koje su u zadnje vrime previše crne.

Stotinu puta san se pita, triba li ružne stvari pripovidat, podsjećat, triba li tako davat nikima ideje. Šta imamo od toga, niku pouku, ili poruku, nauk. Šta će to meni, šta će to i vami poštovani slišateji. Kad čovik čuje da se šta ružno dogodi – smuti se, teško mu, zamisli se, obuzme ga tuga, i ‘ko zna šta sve judi unda proživjavaju. Crne vjesti, najčešće su prve, pa i’ unda zovu udarne vjesti! A zašto i’ zovu udarne? Zato šta su prve, najprije njizi objave?

Ja van mislin skroz drukčije. Ne mora to bit, ali ću van reć. Ja mislin, zato, šta udarne vjesti čovika udru dreto uglavu, dadu mu pljusku, i unda ga ošamutu.

Ovo malo crnoga šta san van ispripovida, mora san. Tija bi vas tako podsjetit na onu, kad nebi bilo noći – kako bi svit zna – koliko je lip dan!

A evo van sad, moje udarne vjesti. Ali ne smin naglo. Polako ću van ja to reć, izokola. Makar bi tija da vas i moja udarna vjest udre, ali malo drukčije. Zato pitan, jeste li čuli – a nadan se da jeste – za puno lipo Varaždinsko grobje. Kažu da je najlišpe u Europi. I opet pitan – more li grobje bit lipo. More! Bija san tamo 3 puta, a neman nikoga svoga pokopana. I triba ga poć vidit, nećete zažalit.

Neznan znalite, a zato ću van sad i ispripovidat, da na mojin Naklican isto imamo grobje. Skroz je drukčije od Varaždinskog. Drukčije je od svi grobja koje ste ikad igdi vidili. Zato, i nakličko grobje «Komorjak» tribate doć vidit, i opet, nećete zažalit.

Još nije završeno. A vjest je, priprošle subote, organizirana je radna akcija uređenja pristupnog puta i okoliša našega grobja. Naklice imaju 226 žitelja. Na radnoj akciji bilo nas je 48. Dva bagera su radila, a okolo, razmilili se judi ka’ mravi. Jedni s motikan ravnaju, drugi utiraju koce i vežiju čimprese, treći čiste draču, niki podaštraju smriče i borove, pali se trava među kamenjem i otpilane grane se pale. Jedni su zaduženi, pa napajaju žedne, a navečer nahraniše se i gladni. Rad i zabava. Druženje i pisma. Cilo popodne, i do kasno u noć. ‘Ko to more platit. Toliko žara, toliko jubavi, zadovoljstva. To triba doživit da čovik shvati koliki je to dar Božji!

To van je, poštovani slušateji, ta moja udarna vjest, o lipoti zajedništva, lipoti rada, lipoti jubavi, o srići koja vas prožimje kad dajete, kad pomažete, kad nesebičnošću možete usrićit druge, pa tako i samoga sebe.

Poslušajte još minutu o našemu grobju. Ideja pokojnega Duje Velića, još 1955/56. Projekt našeg arhitekte, Pave Antičevića. U grobje se mrtvi ukapaju od 1974. godine.

Zašto je nakličko grobje drukčije od drugi’? Njegova veličina je u njegovoj jednostavnosti i u njegovoj simbolici. Grebi nisu ukopani u zemju. Grobje ima jajolik oblik, što nije uvjetova’ teren, konfiguracija tla, već ideja koju taj oblik u sebi nosi. Jaje nije samo znak, nego i izvor života, a koji je ovde spojen i s njegovin krajen. Svi grebi ‘rađeni su jedan do drugoga, tako da se dobija taj jajoliki oblik. Na onomu širem vrju zamišljenoga jaja, zajednička je grobnica.

Epitafi na zajedničkoj grobnici nisu svagdašnji. Složeni s osjećajem za mjeru, povjest, sažeto izražavaju temeljnu kršćansku istinu, tako u Poljicima br. 2 piše Don Frane Mihanović, i još navodi kako se na toj grobnici može pročitati stara i dobro poznata istina koja blago opominje sve žive:

KUD ČOVIK IDJE

SMRT SOBOM NOSI

     Napominje i još urezanu prastaru kršćansku molitvu za preminule:

       POKOJ VIČNI DARUJ NAM GOSPODINE

     A natpis: OVDI LEŽIMO NA DIDOVINI, komentira: Dakako, na didovini nakličkoj, na didovini poljičkoj, na didovini hrvatskoj. A bilo je to – 1977. godine.

I zadnje, kao temelj naše vjere, Kristu, stoje riječi:

KRISTE ISTINO USKRSNI NAS

     Između svakoga greba kameni je stup. Grebi su obloženi kamenom. Tako je svaki – polugomela. Gomele su prastari grebi. A ovo cilo grobje, odma je uz Dugu gomelu, veliki greb. I mrtvačnica u polugomili je napravjena, odma uz crkvicu Sv. Ante.

Od te crkvice do grobja, tih 200-tinjak metara prilaznog puta, u subotu smo uređivali. Slavoluk, kameni zidići, čimpresi, borovi i smriči, trava i cviće. Do 13. lipnja ove nan godine, do dana našega zaštitnika, sve bi tribalo završit. Mi nakličani to ‘oćemo i možemo. Bilo bi nepošteno ne naglasiti svesrdnu pomoć naše nan općine, našega Grada Omiša i predanost Jure Velića, presjednika Mjesnoga odbora.

A da nije bilo toga zajedništvo, brige i jubavi prema našemu mistu, ne bi nas na Naklican bilo priko 1000 godina, otkad se selo i spominje.

Radost, sriću i svako dobro van, poštovani slušateji želin. I, uvik – dobre vjesti!

Scroll Up