Nakličko i tugarsko kolendravanje

Nakličko kolendravanje

Pjesma koja se pjeva od kuće do kuće pred, i u kućama seoskih obitelji Naklica u župi Tugara

Gusta grana od orija – faljen Isus i Marija.
Došli smo van kolendrati,
na dobro van Božić zvati.
Po Božiću sveti Stipan,
po Stipanu sveti Ivan,
po Ivanu svi Mladenci,
po Mladencin Mlado lito, rodilo van uje, žito
i lozika karagača od koje je puna bačva.

Tri ti vrila priko kuće vrila: prvi uja, drugi vina, treći Božjeg mira!

Tugarsko kolendravanje

Pjesma koja se pjeva od kuće do kuće – pred, i u kućama seoskih obitelji župe Tugara

Gusta grana od orija – faljen Isus i Marija,
Došli smo van kolendrati, oćete l’ nam štokod dati?
Na poštena ova vrata – u Martina? (ime domaćina) ka u brata
Dok smo došli do ‘ve kuće – razdrli smo par obuće
A za naše trud i muke – izvadite bokun tuke
I nožicu od janjčića – što j’ ostalo od Božića

Oj ti Ane? (ime stopanjice – domaćice) ne bud lina – ustani se sa komina
pa donesi bocu vina – neka pije sva družina
pa otvori škafetine – pa izvadi baškotine
pa baškota i prošeka – neka bude šta san reka

Niz Kaštela sedan sela – poznaje te sva vlastela
i u Splitu mladi momci – poznaju te svi trgovci
da ti jesi čovik pravi – od svi ljudi odabrani

Na dobro van doša Božić, po Božiću sveti Stipan
po Stipanu sveti Ivan, po Ivanu svi Mladenci
po Mladencin mlado lito, rodilo van ulje, žito
i lozika karagača od koje je puna bačva

Tri ti vrila priko kuće vrila: Prvi uja, drugi vina, treći Božjeg mira!

Naklički velikani

Dr. Nedo (Anđelko) Pavešković

1921. – 2014.

Anđelko  Nedo  Pavešković rođen je  30. 5. 1921., umro 18. 11. 2014.  Dr. Nedo Pavešković rođen je u siromašnoj težačkoj obitelji u bivšoj starodrevnoj hrvatskoj državici Poljica kod Splita. Njegov otac, načitani seoski glavar bio je privržen istini i rodoljublju, a majka uzorna domaćica.

Diplomirao je pravo u Zagrebu 1948. god. Nakon toga položio je sudski pa odvjetnički stručni ispit, te je od 1953. do 1956. god. bio odvjetnik u Gvozdu (tzv. Vrgin Most) i u Slunju. Od 1956. do 1971. god. nalazi se u Kanadi, gdje je diplomirao 1961. god. na Sveučilištu Montreal radnjom The Croatis in Canada (Hrvati u Kanadi). Ova je radnja 1970. god. sažeto objavljena u zborniku Croatia – People, Land, Cultur (Hrvatski narod, zemlja, kultura). Od 1961. do 1965. god. u Kanadi radi kao profesor, a od 1965. do 1971. god. radi u kanadskom državnom arhivu u Ottawi te obavlja druge važne poslove. Godine 1969. doktorira u Montrealu radnjom na francuskom jeziku s naslovom L’activite litteraire et politique de dr. Ante Starčević (Književna i politička djelatnost dr. Ante Starčevića). To je bila prva radnja o Starčeviću koja je urađena izvan granica Hrvatske, o kojemu se vani malo znalo i ono što se znalo bilo je krivo. Važnost ovoga rada jest u tome što je naziv hrvatski jezik stekao sveučilišno priznanje izvan Hrvatske dok je u Hrvatskoj bio naziv za jezik Hrvata hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski (istakao Miljenko Vrkić). Još je, 2005. god. u Hrvatskoj napisao knjigu DR. ANTE STARČEVIĆ, čovjekoljubivi rodoljub međunarodnog usmjerenja.

Nedo je svoj povijesni i stručni rad usmjerio na predmet: Hrvati u svijetu. S tim u svezi, uz ono gore navedeno, pisao je i o svojim Poljicima kao neobičnoj državici, što je uzor glasovite Utopije slavnoga engleskoga mislioca Thomasa Morea. Isticao je i hrvatsko podrijetlo svjetskoga putnika i putopisca Marka Pola, o kojemu je Hrvatska televizija snimila film. Pisao je i o veleskladatelju Josipu Haidenu, koji je hrvatskoga podrijetla.

Dr. Nedo Pavešković godinama je bio UN-ov arhivar u Ženevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicističkim prilozima. U Švicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije.

Gornji životopis o Anđelku Nedu Paveškoviću, Miljenko Vrkić prepisao je iz njegove knjige Dr. ANTE STARČEVIĆ, tiskane u Mostaru 2005. godine. Ovome životopisu treba dodati (jer Nedo u svojoj skromnosti, samozatajnosti, nikada se nije htio isticati) da je perfektno govorio 8 jezika i još se na 4-5 sporazumijevao. Da je s mnogim svjetskim liderima raspravljao i upoznavao ih sa stanjem u Hrvatskoj za Jugoslavije i pri osamostaljenju. Za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u Zagrebu, 27. svibnja 1997. odlikovao ga je REDOM HRVATSKOG PLETERA! Ovo priznanje najrječitije kazuje njegovu iznimnu ljubav prema svojoj domovini, i u svijetu toliko uspješno promicanje njegove i naše Hrvatske!

Hrvatsko Slovo, petak, (datum nejasan) prosi(nac), vjerojatno godina 2014.

 

Jozo Vrkić

1941.- 2013.

Jozo Vrkić rođen 10. 10. 1941., umro 26. 9. 2013. Rodio se na Naklicama, u Tugarima, kod Omiša. Diplomirao je komparativnu književnost i psihologiju u Zagrebu, gdje je živio i radio kao samostalni književnik. Umro je u Zagrebu u 72. godini. Ukopan je u obiteljsku grobnicu 28. 9. na Naklicama.

Jozo Vrkić njeguje književni izraz kao bitnu sastavnicu svoga pisanja.  Putopisna knjiga »Ljuti puti« (1982.), sadrži svu njegovu stilsku »paletu«. U tim svojim putima po zabačenim našim krajevima, sažima i svekoliku svoju književnu tematiku i stilistiku. U »Ljutim putima« prepleće novelističnost (knjige pripovijedaka i kratkih priča »Skučenost« i »Šapat«), dramski naboj: budući da u putopisima ima jako puno razgovora s ljudima (autor je i mnogih radiodrama) te komičnost »Božjega smijeha« (jer je u putopisima česta duhovitost). U njima je i jezik, poput narodnoga u njegovim obradama, jezgrovit i iskričav. Ipak, bitan je u putopisima metaforični i poetični krajolik te neobični ljudi koji su ga napučili, a takav izrazit poetski iskaz pokazuje i njegova najdraža knjiga »Jedina« (koja u životu sretno svršava).

Značajno je njegovo bavljenje »narodnom mudrošću«, a to su dvije knjige u kojima je obradio hrvatsku usmenu baštinu o nadnaravnim bićima, kakve su »Hrvatske bajke« te »Vražja družba«. Poput njegova duhovnog oca Čehova, o kojemu je napisao knjigu, okušava se u različitim »rodovima i vrstama«, ponajprije kako bi se iživio u svojim stilskim vježbama. Ali, u Antona Pavloviča medicina je zakonita žena, a književnost ljubavnica – dok je Vrkiću književnost zakonita žena, a priroda mu je ljubavnica.

Objavio je pripovijetke Skučenost (1968., drugo promijenjeno izdanje 1998.), putopise Ljuti puti (1982.) i Modre oči Lijepe Naše (2010.), romane za djecu Ptice ne šute (1976.) i Bijeli svijet (1990.), novele Šapat (1996.), smješice Božji smijeh (1997.), drame Rastava (1997.), eseje i prosudbe Poratnik (1998.), pripovijest Jedina (1999.), putovanje Čehovljevim putopisima I u Sibiru žive ljudi (2003.), mrvice iz dnevnika 1971. – 2001. Strah od sjene (2007.) te dvadesetak radiodrama i radiokomedija, a javio se još i televizijskim scenarijima. Izabrao je i obradio Hrvatske bajke (1993., osmo izdanje 1997.) i hrvatske mitske predaje Vražja družba (1991., treće, dopunjeno izdanje 1997.), koje u dodatku imaju Rječnik mitskih bića u Hrvata, te Hrvatske smješice i druge šaljive narodne priče (2005.). Objavio je i ilustrirana izdanja: hrvatske basne i priče o životinjama Vuk i janje (2005.), hrvatske šaljive narodne priče Mačkova družina (2005.), hrvatske narodne bajke Bajke iz čitanke (2006.), izbor onih koje su uvrštene u desetak čitanka, priručnika i izbora za lektiru, hrvatske šaljive narodne bajke Kraljevna se nasmijala (2008.) te hrvatske narodne bajke i priče o vilama Cvjetnjak velebitskih vila (2011.). U Poljičkome zborniku (1968.) prikupio je pregršt poslovica iz rodnoga kraja, a pod naslovom Vražja družba izvedena mu je i radiodrama (1993.) te kazališna predstava (1994.).

Gotovo četrdeset godina piše o prirodnim čudesima, o čemu je objelodanio zagonetke iz prirode Mudra sova (2001.), pitalice iz prirode Mudra sova (2002.), prirodoslavlje Mudra sova (2003.), čudne zgode iz naše prirode Bijela vrana (2006.), hude zgode iz naše prirode Crna vrana (2009.) i knjigu Divlja naša, od zagrebačkog kita do radošićkog bika (2008.). Posljednju knjigu putopisa Ljuti puti, od Mljeta do Kruča, priredo je pred kraj života, a objavljena je nakon njegove smrti 2014. godine.

Dobio je desetak književnih nagrada i zastupljen je u nekoliko antologija novela, putopisa i bajka.

 

Anđelko Novaković

1951 – 2003.

Anđelko Novaković rođen na Priku 1. 8. 1951., umro 26. 9. 2003. Iznenada preminuo u 53. godini. 30. 9. 2003. pokopan na nakličkom groblju Komorjak.

(Matica Hrvatska):

Preminuo je pjesnik, esejist i kritičar Anđelko Novaković, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, jedan od najistaknutijih voditelja književnih tribina i promotora književne riječi na suvremenoj hrvatskoj kulturnoj sceni. Anđelko Novaković rođen je 1951. u Priku kraj Omiša, diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a do 1990. radio je kao stručni suradnik u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Ostavio je iza sebe mnoga književna istraživanja, kao što su knjige Pet stoljeća hrvatske filologije, koju je uredio s Božidarom Petračem i Draženom Budišom i Jedan uvod u Marinkovićevo djelo, a objavio je i pjesničku zbirku Anđeli utihe u ornjima razlike.

Anđelko Novaković na široj kulturnoj i medijskoj sceni zapamćen je kao predani organizator književnih predstavljanja i tribina, kojima je njegovao dostojanstvo književne riječi, tako potrebne u vremenima kojekakvih žustrih trendova, često nesklonih klasičnom duhu literature. I svojim književnim skitnjama, od juga do sjevera, širenjem manifestacija, od susreta Dobrojutro more u Podstrani do dana posvećenih Josipu Pupačiću, Anđelko Novaković čuvao je hrvatsku književnu baštinu, ne knjiški, nego živo, putopisno, povezujući duhove pisaca i duhove njihovih rodnih krajeva. Iz vizure javnosti, Društvo hrvatskih književnika najživlje je bilo u segmentu promotivnih djelatnosti koje je Anđelko Novaković redovito organizirao, kojima je naspram pomodne destrukcije njegovao baš impresiju, ne dopuštajući da u javnosti zaspe pravi duh literature.

Pa i u još svježim vremenima raskola u DHK Anđelko Novaković časno je ostao u ulozi branitelja tradicije i dostojanstva jedne stoljetne i često nepravedno osporavane književne institucije.

Anđelko Novaković ostavio je iza sebe i niz drugih aktivnosti — organizirao je mnoge znanstvene skupove i izložbe, bio je predsjednik Društva Poljičana Sv. Jure, urednik omiške »Morske vile« i tajnikom sekcije DHK i Hrvatskoga centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu.

 

Pave Antičević

dipl. ing. arh. 1934. – 2017.

Pave Antičević rodio se na Naklicama 19.1.1934. gdje je i završio osnovnu školu, Srednju tehničku – smjer arhitekture završio je u Splitu, a arhitekturu diplomira u Ljubljani. Zaposlen je bio u „Melioraciji“, Vojno-stambenom fondu i PIS-u u Splitu, gdje je i živio, ali uvijek s mislima i duhom na Naklicama, i s nevjerojatnom vizijom za budućnost.

Pave je sebi zadao 5 (pet) plemenitih zadaća za unapređenje života na Naklicama, na njima je radio, izgarao i provodio ih u djelo:

  1. Škola
  2. Voda
  3. Otpadnuće (ukinuće) Graca i
  4. Športski centar Vinine
  5. Groblje sa središnjim križem i mrtvačnica
  1. Škola

Od 6. veljače 1930. godine, do rujna 1983. škola  se  na  Naklicama  održavala po privatnim kućama. Pave je shvaćao značaj škole u selu, te je projektirao „Dom“ na Naklicama – Poljoprivredne zadruge Tugare, s prostorom za školu i čitaonicu s kaminom kao okupljalište mještana. U rujnu 1983. škola se iz kuće Ante Pirića – Talije preselila u „Dom“, koji polako preuzima naziv u „Škola“. Pavina vizija kulturnih događanja u projektom predviđenoj čitaonici, na žalost, do danas nije realizirana. Vjerujem da će mlađi naraštaji doći do spoznaje o toj Pavinoj vrijednoj viziji, osobito što je škola na Naklicama zatvorena u lipnju 1991. godine.

  1. Voda

Kad je 1985. započeta izgradnja I. etape Zapadnog ogranka vodovoda „Srednja Poljica“, nije bilo predviđeno odvajanje ogranka za Naklice. Pave je iskoristio svoja poznanstva, dao je napraviti svu potrebitu projektnu dokumentaciju, i osigurao sponzore koji su tu dokumentaciju platili. Kada je glavni vodovod s iskopima rađen kroz Sridivicu, pred „gotov čin“ dovodi investitora, te se gradi u tom trenutku nepredviđeni ogranak za Naklice.

  1. Otpadnuće Graca

Prvih godina iza II. svjetskog rata (1948./49.) započeta je gradnja ceste Brdine (100-tinjak metara istočno od raskršća ceste za Naklice) – Brnistra (koja se trebala spojiti s postojećom cestom u Stranama nešto iznad zadnje okuči prema Gatima). Napravljeni su potporni zidovi, djelomično izravnat kolnik prema Konalu, u dužini 200-300 metara. Stalo, nikad se nije nastavilo. Pavu je to potaklo, te je našao sponzora i dao izraditi posve drugačiju projektnu dokumentaciju u odnosu na prije nabrojene započete radove. Dokumentacija je završena 1969./70. godine, i „odmarla“ se u ladicama „Cestara“. Prvih 1990.-tih godina Pave se sastao s Verom Pivčević Stanić, koja je svjesna svoje bolesti, željna nešto učiniti za svoj rodni kraj. Pave s mukom pronalazi dokumentaciju, daje Veri, a ona je sve učinila, te radovi započinju 1999. Na žalost, Vera umire 2001. i nije dočekala otvaranje spoja cesta s Konala do Strana, koje je upriličeno 21. kolovoza 2003. godine

  1. Športski centar Vinine

Na ledinama Vinina oduvijek se igra balun i balote.

Ideja izgradnje polivalentnog sportskog centra na Vininama, kod Pave se javlja 1972. godine. Svojom vjerom, znanjem i upornošću uspijeva da Naklički vlasnici, njih 10, zemljište daruju, dok za Zakučane pribavlja skromna sredstva (od općine Omiš) i isplaćuje ih za staru kuću. Pravi nacrte kuće sportaša s tuševima i WC-ima. U toj kući može se igrati stolni tenis, događati se razne zabave, izložbe, slaviti razne događaje: rođendane, krštenja, pričesti, krizme, itd., itd…. Projektnom dokumentacijom Športski centar obuhvaća igralište za mali nogomet, rukomet, košarku, tenis, odbojku i boćalište. Do 1988. organizira uređenje terena: iskope, nasipanja, poravnanja. Nakon toga betoniranje okolnih zidova, izgradnju boćališta, i svu pripremu za asfaltiranje, te uz financiranje Grada Omiša 2005. i asfaltiranje terena. I dalje neumorno inzistira na izgradnji kuće sportaša, ogradi oko sportskog centra, zavidna je njegova aktivnost.

Kod izgradnje četverostaznog boćališta na Komorjaku 2003/2004 napravio je projektnu dokumentaciju.

  1. Groblje

Ideja o izgradnji groblja potekla je od Duje Velića, koji je živio na Priku. S još nekim starijim ljudima izražavao je zabrinutost o izgradnji groblja na Komorjaku, a glede kamenitoga terena. Predlagao je izgradnju na Krču ili na Brdinama.

Pave je napravio glavni i izvedbeni projekt za groblje na Komorjaku, te uz suglasnost MO s predsjednikom Marinkom Pivčevićem, odlučeno je, i počelo se 1960.-tih godina dobrovoljnim radnim akcijama intenzivno raditi, najprije put, a potom zajedničku grobnicu i mrtvačnicu. Nadalje, Pave je osigurao uređenje terena miniranjem, pratio i u „hodu“ rješavao možebitne dvojbe, rješenje hortikulture, kao i središnji križ za kojega je sredstva osigurao brat mu Rino.

Mrtvačnicu su htjeli raditi unutar čimatorja crkve Sv. Ante, ispred ulaza u današnju. Pave je inzistirao da je ukopaju u gomelu. Sada, i mrtvačnica i grebi ustvari su polugomela. Kada znamo da su gomile Ilirski i starohrvatski grobovi, ovo je povijesno i simbolično – jedinstveno!

Pave, svojim doprinosom kakvoći i ljepoti življenja na njegovim i našim Naklicama, zadužio je živuće Nakličane kao i buduće naraštaje da uživaju život, da očuvaju i rade na ostvarenju njegovih nedovršenih ideja.

Počivaj u miru u ljepoti kojoj si silno doprinio!

Gastronomija

Soparnik, prezentacija na kominima

10.3.2007. Naklički komin na GAST-u (Žnjan) u Splitu

13.9.2007. Grupa Nakličana za komine – u Zagrebu.

         Na Eko-etno sajmu Zagrebačkog velesajma bilo se 13. i 14. 9. Spavalo se u hotelu u Oroslavlju. 15. 9. kombijem  se obišao Trakošćan, te Varaždin, a na povratku se vozilo preko Plješivice, Plitvica i na autocestu u Otočcu (u grupi za komin bili su: Draga i Kažo Čorić, Miranda i Nikša Tijardović, Milena i Jure Velić, Zvjezdana i Miljenko Vrkić, te Filip Velić, dok su se na put znali priključiti Anđelka i Ante Lovrić).

20.-22.2.2008. VODICE,

V. simpozij gastronomije, turizma i prehrane Svijet hrane

Pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja i Ministarstva turizma RH

«POLJIČKI SOPARNIK» 

(predavač Miljenko Vrkić) 

Poštovane dame i gospodo, sve vas pozdravljam, i želim, da ostatak ovoga simpozija provedete ugodno i korisno. Nadam se da će vam i moje pripovijedanje u tome pomoći, a govorit ću vam o jednom iznimnom, starom poljičkom jelu, o poljičkom soparniku, kojega se još naziva, zeljenik ili uljenjak.

Poljički soparnik! Poljički? Znači da se spravlja u Poljicima.

Prije svega, želim vas  upoznati s poljičkim krajem.

Ime Poljica? Naziv je to za mala polja, poljca. U Hrvatskoj ima puno malih polja, pa onda ima i puno Poljica. Poljica o kojima želim govoriti, nisu ni selo, ni mjesto, niti su grad, to je područje, kraj, jugoistočno od Splita, čije su povijesne granice: od ušća rijeke Cetine u Omišu – obalom – do ušća rijeke Žrnovnice na Strožancu, svega 7-8 kilometara od Splita. Zatim granica ide rijekom Žrnovnicom do njezina vrila. Penje se preko Mosora, spušta na rijeku Cetinu par kilometara nizvodno od Trilja. Odatle, Cetinom do ušća – opet u Omišu. Površina ovoga našega poljičkoga kraja iznosi 233 kvadratna kilometra.

U povijesti, a i danas, Poljica su poznata kao Poljička Republika, a koju su još zvali Poljičkom Knežijom ili Župom poljičkom. Sedam stoljeća stara Poljička Republika ima svoju samoupravu, samostojnost, samostalnost, koja je regulirana Poljičkim statutom utemeljenom na običajnom pravu. Valja napomenuti da su austrougarske, turske i mletačke vlasti, Poljičanima, svi oni, i vazda, odobravali i uvažavali uživanje posebnih povlastica koje su proizlazile iz Poljičkoga Statuta.

Središte Poljica tvori planina Mosor. Poljica se dijele na 3 mikroregije: Gornja, Srednja i Donja Poljica.

Gornja Poljica zahvaćaju sjeverni hrbat Mosora. Više su pogodna za stočarstvo, a malo tla za obradu iskorištavalo se za uzgoj ozime pšenice, i iznimno kvalitetnog bijelog i crvenog luka (kapule).

U Srednjim Poljicima, na južnim obroncima Mosora, na terasastim zemljištima, najviše se uzgaja vinova loza i povrće, a u zadnje vrijeme i voće.

Donja Poljica – u njima je najviše maslina i smokava, a na Strožancu je bilo 16 solana.

Poznata je razmjena dobara između ovih poljičkih mikroregija, te su tako svi – imali sve.

Život Poljičkih obitelji, koje su često imale veliki broj članova, najviše se odvijao na kominu. Komin, to je otvoreno ognjište. Imala ga je svaka obitelj! Sve do polovice prošloga stoljeća, a u nekim obiteljima i znatno kasnije, pa i danas, na kominu se sprema hrana, kuha se i peče, na kominu se jede. Sve prohladne i hladne večeri provodile su se na kominu, jer tu je vatra, oganj, tu se grijalo. Na kominu, često, nije bila samo obitelj. To su bila sastajališta više obitelji, ili sastajalište određenoga naraštaja. Tu, na kominu, pričale su se priče i dogodovštine, tu se pjevalo, igralo, zabavljalo, zagledalo i zaljubljivalo, bila su sijela. Najviše društvenoga života odvijalo se na kominu.

Do prije 70-tak godina, vrlo malo osoba bilo je zaposleno. Živjelo se od stočarstva, a posebice od poljoprivrede. Obrađivala se svaka škrapa, pasika ili dočić. Sela su građena na rubu polja, da se sačuva svaki pedalj obradive zemlje. I, sve se ručno, motikan i mašklinin obrađivalo. Nešto se, doduše oralo, volin ili konjima. Nije bilo nikakvih strojeva – traktora. Zanimljivo je i danas pogledati Kostanjsku ljut i Selačku ljut, pa i dijelove oko Blata na Cetini, kako je kamenu otrgnuta zemlja, kako škrapa daje život! Poštovana gospodo, nađite načina da ovo vidite!

Kada bi bila sezona velikih, težih radova, posebice je to bilo izraženo kad se uskopavalo ili raskopavalo vinograd, puntalo ili krčilo, pa i sijalo – seljaku su pomagali težaci. Težak, naziv je za ratara. Rijetko je bilo da težak radi na nadnicu, koja bi se onda isplaćivala u naturi. Težaci su išli pomoći susjedu, prijatelju. Tako bi grupa oko 5-6 težaka zajedno kopala dan/dva u jednoga, zatim u drugoga, trećega…, sve je lakše u društvu!

U Poljicima nije bio običaj da žena u polju kopa. Sve fizičke, teže poslove radili su muškarci. Žene su obavljale poslove u kući, oko djece i pripremale su, kuhale hranu. Zvali su ih stopanjice.

Poštovani, ovim pripovijedanjem htio sam naglasiti značenje ognjišta, zajedništvo obitelji, dio načina življenja poljičkih naraštaja.

Ako sam vam uspio bar malo približiti život u staroj Poljičkoj Republici, onda ćete lakše shvatiti kultnu poljičku hranu – soparnik.

Stopanjice, kao i današnje domaćice, svakodnevno izmišljaju što će spremiti za ručak, večeru. Kojima je bilo lakše? Danas, zaradi dvojbe od prevelika izbora hrane, ili, našim stopanjicama koje su imale velike obitelji  – i, uvijek isti, i vrlo skučen izbor hrane. Stopanjice su pripremale ono što su imale.

Tako se kaže da je naš soparnik nastao gotovo sam od sebe. Napravljen je od priprostih, malobrojnih proizvoda. Napravljen je na priprost način, opet samo s onim što su imali, uz, na kominu vatru! Soparnik se peče na golu kominu u žeravi s lugom!

Soparnik je posno, nemasno, nemrsno jelo, jelo kojemu se skoro svaki Poljičanin raduje, i oni, koji su ga kušali – ponovno ga požele.

Nakon trudna dana, težacima za večerom bio je omiljena hrana. Kaže se da riba triba tri puta da pliva. Soparnik, 2 puta – u ulju, i u vinu. Soparnik «ljubi» vino, i zajedno, toliko su kripni, hranjivi, da su umornim težacima vrlo brzo vraćali snagu.

Na Veliki Petak, na Badnjak, sada u korizmi, i u sve posne dane, soparnik je u Poljicima nezaobilazan. Postao je toliko omiljen da se danas nudi na svim domjencima. Kao predjelo nudi se na pirovima (svadbama), seoskim, i svim mogućim feštama. U Dugome Ratu, već nekoliko godina, organizira se Festival soparnika.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske svojim rješenjem, od 3. rujna 2007. godine, soparnik je proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom.

Soparnik je, dakle, postao traženi specijalitet. Kako bi se zadovoljilo tržište, počela se improvizirati njegova proizvodnja. Peče ga se na pećima, u pećnicama, na limovima koji se plinom griju. Pokušava ga se pripremiti na kojekakve načine – samo da na soparnik sliči.

Nama u Poljicima želja je očuvati izvornost soparnika, okus, tradicijski način njegova pečenja. Zato smo započeli postupak njegove registracije Oznakom zemljopisnog podrijetla. Znate onu staru izreku: «Bolje da propadne selo nego običaj.» A nije u pitanju samo običaj. Za proizvodnju i prodaju izvornog soparnika, podneseno je puno zahtjeva. Problem je u tradicijskom načinu njegova pečenja, i kontroli kvalitete. Vjerujem da će registracija Poljičkog soparnika Oznakom zemljopisnog podrijetla mnogim poljičkim obiteljima omogućiti ne samo dopunsku nego i osnovnu zaradu. Mlađe će obitelji potaknuti da ostanu na selu ili, čak, da se vrate na selo!

Frano Ivanišević, u svojoj poznatoj i iznimno vrijednoj etnografskoj monografiji «POLJICA, Narodni život i običaji», koja je tiskana u Zagrebu 1903. – 1906. godine, dakle, prije više od stotinu godina, piše: «Zeljenik, soparnik ili uljenjak čini se od zelja (blitve), vina brašna (cvita), malo kapule i ulja. To je najmilija jizbina u Poljicin i ne zna se, ima li ‘di u kojen drugon mistu podalje Poljica.»

Dakle, Poljički soparnik, prehrambeni je proizvod od razvaljanoga tijesta ispunjenoga blitvom i kapulom, ispečen na ujarenom kominu u žeravi s lugom. Tako ispečen namaže se istučenim lukom i maslinovim uljem te se reže na vete ili komade oblika romba – i tako se nudi. Obično se uzimlje izravno sa sinije.

Valja spomenuti da su svi sastojci soparnika dostupni na prostoru stare Poljičke Republike, a to su:

  • pšenično brašno, blitva, kapula, luk, ulje i sol!

Obični pripravci nadohvat ruke. Napravit soparnik i ispeći ga na prastari način, jednostavno je, a iznimno zahtjevno. Treba snage, puno truda, znanja i vještine.

Zamorno bi bilo, a i vremena bi trebalo, da vam potanko ispripovijedam cijeli postupak pripreme i pečenja soparnika. Valjalo bi vam doći u našu staru Poljičku Republiku, i to vidjeti,  to doživjeti.

Za 20-ak minuta moći ćete kušati taj naš iznimni specijalitet.

Poštovane dame i gospodo, USLAST  VAM!

Gornja slika, i dva teksta ispod, preslikani su iz „Svijet hrane“ broj 9 – svibanj/lipanj 2008

5.-9.3.2008. Naklički komin na GAST-u (Žnjan) u Splitu

24.7.2008. Naklički komin napravljen
Izrađen je od starih greda, a kasnije je služio u akcijama prezentacije soparnika na Petričevu u Podstrani, Zagrebu, Dugom Ratu, na Naklicama (30.8.)…

2.8.2008. Naklički komin na Petričevu u Podstrani.

30.8.2008. Fešta sela

Komin, opasan gredama kao kužina, uza zid Pivčevića pojate, a uz kuću u produžetku prema jugu – stolovi. Gradelavalo se, a osobito su dica uživala u čevapima. Do kasni ura igra mure i ćakule.

16.9.2008. 

Prezentacija soparnika na Eko-etno sajmu Zagrebačkog velesajma:

Običaji

SAPUN (pravljenje sapuna)

Sastojci:

  • 7 kg masnoće (masnoća i loj od bilo čega: krava, volova, svinja, stoke sitna zuba; okrajci slanine; čak i kosti s koji’ bi se skidalo raskuhano meso)
  • 1 kg sode kauštike
  • (½ šake Radiona) u stara vremena Radiona nije bilo, pa ga se nije ni stavljalo, a kasnije, stavljao se zaradi mirisa.
  • 5 litara vode

Postupak: U veći lonac na tronogama ili o komoštrin na kominu stave se svi sastojci (osin Radiona, koji se stavi na kraju, izmiješa se kad je gotovo), i kuha se na laganoj vatri 2½-3 ure. Treba ponekad promiješati kutlačom, i dobro pazit’ da ne prekipi. Kad je smjesa gotova, izlije se na okrenut banak (to je onda veliki kalup). Kad se ohladi, sapun se reže, i spreman je za korištenje.

Uje (ulje)

Frano Ivanišević u svojoj knjizi, etnografskoj monografiji „Narodni život i običaji“, izvorni tisak 1903-1906. na stranici 304 u bilješci ¹ u drugom pasusu kao i u Neobjavljena građa iz Ivaniševićeva rukopisa „Poljica“, u reprint izdanju JAZU iz 1906. – KNJIŽEVNI KRUG SPLIT 1987. na stranicama 726-727 opisuje običaj berbe i raščinjanja ulja.

Pod naslovom MASLINE, niže je citiran zapis iz reprinta 1987.

(Napomena: ispod citiranog zapisa MASLINE,  UJE – ULJE (raščinjanje, obrada maslina – do uja) noviji je zapis, s drugim detaljima, zapisan 2014. godine)

MASLINE³⁵

Masline: beru se na jesen u otonbru i novenbru misecu. Nevalja pustit da prignjiju na cablu, ali nije ‘vajda ni da su posve pastre, onako kada na po pocrnu. Mloge i propadaju, ili se osušu, pa se skupljaju, samliju i raščinjaju, jer kažu, da na Veliku Gospu ulazi ulje u maslinu. Zovu se suvarice koje se osušu, kupljenjače koje se skupljaju, i beranice koje se beru na cablu. Beru se rukam, meću u krtol, pa u konistran ili ararin nosu se i gonu doma (kući). Di se nemore dosegnit rukan, mlati se šćapin. Ako li su šćangaste (tankovite) grane, stavu se skale (ljestve) prislonu uz deblji kraj, i kukuljastin šćapin pritežu grančice i oberu masline. Nije dobro mlatit puno po ‘vojkan i grančican, slabi se maslina. Obrane masline saspu se u sudove, bačve, badnje, kace, ili se prostru po tlevu, dok se malo upalu. Dobro ji je promišat, jer ako se puno upalu, ne valja ulje, puno je žestoko, reče se, da žagne. Masline se melju na toću (mlin), muškići vrtu toćen, a ženske podmeću tisto, koje se nosi u maštelin u sudove ili kamenice. Tisto more stat i više dana u sudovin, ali valja pazit, da kad se uzdigne ulje na vr’ da se skupi. To je lotnjak, najbolje ulje. Dođe red da se raščinja ili rastavlja ulje. Malo više od polovice napuni se tavulja (vrećica) tista, uđe bosonog čovik na kacu (sud) i gazi po tavulja, privrće ju, zbije nogan da izažme ulje. Ulije se za tin pet šest puta vruće vode i opet se tare i obrće nogan tavulja, da se do kapi izažme. Kad je dobro izažeto, izaspu se iz tavulje pašćice ili tarvine, koje se daju prašcin za ‘ranu ili za gorivo, kad se dobro osušu. Ulje se skuplja iz suda pijaton, šakon pa potla peron (od trstike), ono šta je bistro, a onaj talog se prikuvaje u kotlenici, ulje ispliva na vr’ pokupi se peron, a postelja ostaje na dnu. Ti se talog zove murga, koja se prolije. Ulje čisto slije se u kamenice. Ko ‘oće kasnije rasčinjati, ulije se mora u masline, mogu durat u zdravlju jednu i dvi godine, samo da se prominjuje more. Najveća je maslinada u donjin Poljicin, pa u Kostanju, Zvečanju, Podgrađu i Ostrvici, a malo i ništa u gornjin Poljicin.

³⁵ Na strani 304 u bilješci 1/ uz opis branja višanja, opisano je branje maslina i njihova preradba u ulje. Međutim, sadržaj iz ovog zapisa, u monografiji je skraćen i dopunjen drugim podacima.

UJE – ULJE (raščinjanje, obrada maslina – do uja)

Masline, nakon šta se uberu, obično u traversu, krtol, joli skupu sa zemje, eventualno platna na koje padnu nakon manjenja s grana masline ili mlaćenja (otresanja) sa šprujun, stavjaju se u kacu s vodun (niki bi u mišinan dotrali i mora), i tu ostaju sve dok se ne  samliju na toću.

Toć je kamena naprava za mlivenje maslina. U velikom kamenu joli poli, koje je postolje toća, u laganu poluluku izdubi se žljeb, udubljenje, do 10-tak centimetara duboko, dugačko 130-150 cm i široko oko 40-45 cm. Na tom udubljenju nalazi se isklesano kameno kolo širine oko 35, a promjera cca 80 cm. U sridini toga kamena kola probivena je kvadratna rupa otprilike 13 cm. Kroz tu kvadratnu rupu kamenog kola protra (provuče) se drvena greda dužine 2-2½ metra, koja je okrugla osim dija koji prolazi kroz kameno kolo toća. U tom dilu je kvadratna, ka’ i rupa kroz koju prolazi, a stjenke grede i kola tribaju bit’ šta više stišćene, kako se greda ne bi u kolu mogla okrićati. Jedan, manji dija grede od kola udaljen, uvučen je u rupu, udubljenje u zidu uz toć. Ta rupa u zidu je uporište za gredu. Drugi, duži dija, rukohvat je za muškarc(a)e koji gurajući gredu naprid-nazad okreću kameno kolo po udubljenju na koje se stavjaju masline, koje se unda kamenin kolun gnječu (mliju).

Daklen, u udubljenje toća stavjaju se masline koje se prija očiste od grančica joli nike druge šporkice. Muškar(a)ci, guranjen grede okreću kameno kolo, koje svojun težinun gnječi (mlije) masline. Sa svake strane toća, obično su ženske, koje palican skupjaju i pod kolo podmeću zdrobjene masline, sve dok se ne dobije žitka masa – tisto (drop).

Tisto (drop) s toća stavja se u livaduru (drvena posuda za pranje robe, u koju more stat 40-tak litara vode). U livaduri, koja se malo nagne, i na toj nagnutoj strani u tistu se napravi udubljenje, ostavi se da ostane 3-4 dana. Za to vrime na vrju, u rupi se nakupi 4-6 litara lotnjaka (noćnjaka – Dubrava)  (najkvalitetnije uje), koje se pjatun (latenin tanjurun) pokupi. Ono lotnjaka što uz samo tisto (drop) ostane, pokupi se cvitun („perjen“) svirka (Phragimites communis), tako da se cvitun („perjen“) lagano prođe po površini, da se cvit ujen namoči. Uje s namočenog cvita rukun se iscidi u kakvu zdilu. Tako, dok se sve uje ne pokupi, koje se od ostataka cvita i tista (dropa) kasnije kuvanjen očisti.

Kad’ se pokupi lotnjak, tisto (drop) iz livadure izmišano s vrilun vodun stavja se u tavulju (vrića napravjena od jutene maže dimenzija cca 40X40X40 centimetara), u koju stane 15-20 kila. Tavulja se poslin stavja na posebno dno na kaci.

Na Kacu (drvena posuda od oko 150 litara u kojun se uz raščinjanje uja, još meči grožđe, služi kod otakanje masta, „konzerviranje“ dropa – ostataka grožđica nakon turnjanja masta a do pečenja rakije, soljenje mesa, rizanje kupusa za kiselit …) se po njezinu vrju obisi 3-5 gozda. Gozd je, od plosnatog lima debljine oko 3 mm širine 3 cm i svinuta u obliku broja „2“, alat na koj(i)e se pri vrju kace stavi drveno „dno“ s više probušeni rupa. Na to dno stavja se tavulja napunjena tiston izmišanin s vodun. Tavulju s tiston bosonog čovik gnječi (iznad sebe zbog ravnoteže drža bi se za kakvo drvo, željezo ili konop) dok istovremeno druga osoba po tavulji proliva vruću vodu (vruću? – koliko more izdržati osoba šta gnječi). Po tavulji se gnječi (i proliva vrućun vodun) sve dok u njun ne ostanu same zdrobjene paćice (košćce maslina). Da se uje dobro iscidi, govorilo se da i’ triba prolivat’ s 9 voda. Te paćice kasnije se daju prašcima. Na dnu kace ostaje voda i uje iznad nje, te talog ispod, koji se zva murga.

Uje s vode odvaja se pjaton i sprema u kamenice s drvenin poklopcen joli u staklenke.

Murgom su nekad’ mazali opanke, papuče, postole…

 

Hvatanje sjemena za kupus

Kad kupus napravi glave, i treba se početi brati, uz najveću, najljepšu glavu zabode se taklja (potporanj). Tako se obilježi glava kupusa koja se ne smije brati. Pusti se da u proljeće proprdeja (proraste), procvjeta i osjemeni se. Kad je mahuna sa sjemenom ubrzo suha, cijela se stabljika ubere, kod kuće se veže špagom tamo gdje je odsječena, pa se onda objesi u hlad pod kakovom terasom, da se dokraja osuši. Kad su mahune suhe, na nekom gušćem platnu ili na terasi se omanu, zdrobe rukama ili nogama. Poslije se ta mješanca (pliva) stavi u rešeto. Rešeto se podvati rukan i unda se dlanovin tucka u rub rašeta. Dija šporkice propadne kroz rašeto, a dija s plivun skupi se na vrju, iznad simena kupusa na sridini rašeta. Ta šporkica rukan se odstrani. Ponavjanjen toga postupka s rašetun, ostaje čisto sime kupusa.

Berba jagoda (ustvari – kupina, koju se ovdje nazivalo jagoda)

U kasno ljeto, jagode (kupine) su se naveliko brale. Uvijek je bio nedostatak posuda ili bilo kakvih lončića u koje i’ se moglo stavljat’. Često, usput si htio nabrat’ koju jagodu, pa opet i’ nisi ima u što stavit. Nabrane jagode nadijevale bi se na slamku koja je na vrhu imala metličasti klas (klasić, cvijet) (Dactylis glomerata) naziva rdobrada, trava pasja, pasji zub, batica ili oštrica pa su tako nataknute jagode (kupina) čvrsto stajale na slamki.

Lucijini dani – predviđanje vremena za narednu godinu

Dok nisam naša (Miljenko Vrkić) ovi ćaćin zapis (na fotokopiji) nikad’ nisam čuo da se ovdje na Naklicama o tome pripovijeda (čuo sam za neki lički kalendar koji je na sličan način predviđao vrijeme, i danas izdaju tak’i kalendar). A kad sam pitao (siječanj 2014.), onda Tome Velić, Marin Mrčela, Zoran Pavešković, i još neki, svi znaju za to, ali ima i drukčijih tumačenja, da ne započinje 13., nego 14. prosinca. Ja sa strane ove fotokopije prepisujem što je ćaća pisao:

u 12 mjesecu 

Lucijini dani za proć vremenu

Na 13

temperatura 10

oblačno c. dan prohladno, uvečer vedro

siječanj
Na 14 oblačno do 10 sati P. vedro zima

od 5 pa do 12. povrh 0

veljača
” 15  oblačno do 10 sati P. vedro  bura  zima

od 4 u jut. c.d. temperatura od 6 do 12 sati samo 02 povrh 0

ožujak
” 16 vedro zima c. dan bura   ????

od 5 ispod 0 do 6 povrh nule

travanj
 ” 17  vedro mraz zima temperatura

c. dan oko 04  do 15 (stupnjeva?)

svibanj
 ” 18   vedro   zima   mraz lipanj
 ” 19  vedro  ugodno

temperatura od 09 do 15 stupnjeva povr  0

srpanj
 ” 20  kiša ob.(lačno)  hladno zima

Temperatura od 01 do 05 stupnjeva

kolovoz
 ” 21  vedro  bura   prohladno rujan
 ” 22  vedro  hladno listopad
 ” 23  vedro  hladno studeni
 ” 24  ” (vedro)” (hladno) prosinac

Blagoslov polja

U lipnju, blagoslivlja se polje. Četiri (4) su blagoslova. Mještani bi išli u procesiji, pop obično na konju. Kreće se od crkve. Najprije je blagoslov na Bilin, zatim na Brdinama, pa na Krču prema Gornjem Selu [postaju na Krču don Pave Antićević (64-II. 1798.-1884.) za župnikovanja 1860.-1873. prebacio je, da se prolazi preko Zvirinjaka na Njivicu. Taj običaj je nestao 1946./47. I danas (2018.) mogu se vidjeti obilježja postaja. Drugi stari običaj, opisan u jednome nagrađenom školskom sastavu doslovno je prepisan:

Tata i ja blagoslovili smo polja

Koliko je lijepih običaja u mojim Naklicama! Jedan od njih duboko se usjekao u moje srce.

Dok nisam išao u školu, slušao sam o običaju blagoslova polja. Otac bi mi pričao o važnosti zemlje, naših polja, vinograda i ulijevao mi kap po kap ljubavi za ovo sveto tlo. Shvatio sam da je jako važno voljeti zemlju koja nas hrani, poštivati je i ne napuštati je, ma što u životu postao.

Prošloga Uskrsa rano ujutro pokuca tata na vrata moje sobe. „Ante, idemo blagosloviti polje!“ Običaj je kod nas da to čini najstariji muškarac u kući. A sada, evo, vodi i mene. Kako sam se važnim osjetio! Išli smo od jednog do drugog raštrkanog polja dok nas je milovalo toplo sunce iznad omiške Dinare. Ponosno sam promatrao oca dok je maslinovom grančicom škropio naše drage njivice. Cvjetni grozdovi trešanja i bresaka milovali su me svojim nježnim mirisom. Činilo mi se da čujem šapat mora duboko dolje ispod brda. Tata je glasno molio, a ja sam odgovarao. U moje srce uselio se beskrajni mir i velika ljubav za moje Naklice, moja Poljica i svu našu lijepu domovinu.

Tako sretan, uz oca sam išao kući gdje je obitelj već čekala za stolom. Za tren mi se u ruci našao komad blagoslovljene sirnice.

                                                                             Ante Antičević, 5.b

                                                                     OŠ „Srinjine“ – Srinjine

                                                                  Voditeljica: Mirjana Ivanović

(dodao M. V.: Kad se dođe na pojedini komad zemlje, maslinova grančica umoči se u blagoslovljenu vodu, u obliku križa škropi se zemlja i istovremeno govori: „U ime Oca i Sina i Duha svetoga, kud ja ovom vodom, tuda Bog milošću i krepošću svojom!“. Neki bi drugi, također u obliku križa škropili zemlju, i govorili: „U ime Oca i Sina i Duha svetoga, blagoslovi Bože ovu zemlju, ove trude i one koji će blagovati plodove ove zemlje.“ Zatim se izmoli Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, grančica masline utakne se u zid na toj zemlji, ili zabode u zemlju, i ostavi. Ante Vrkić u svojim zapisima, na Uskrs, 25. travnja 1943. godine zapisao: Krstio polje i zadiva bla. maslinu…“)

  • Fjere na Naklicama Sv. Ante, te ostala sela i zaseoci imaju svoje svece
  • Svete mise slušale su se na Tugarima i u Omišu (najčešće u Fratara)
  • Misa na Naklicama, za Don Ante Antunovića? (12.2.1989.–19.8.1997.)

Priobuvanje

Kad’ su Nakličke išle u grad (Omiš), na pazar, na posa’, osobito na misu ili kakvu drugu svetkovinu, niz Lisičinu su bile obuvene u papuče, opanke ili kavu staru, derutu obuću, a na prvoj okuči (iza kuća Radobolje) ili na Klancu su se priobuvale! Obule bi noviju, primjereniju obuću, a staru, u kojun su došle, sakrile bi pod kakvi kamen ili u škrip. Na povratku bi se ponovo priobule. Kako je bilo teško doć’ do obuće, tako bi je duže sačuvale. Tako priobuvanje znali su činit i muški.

Održavanje obuće

Kad je riječ o obući, održavala se mazanjem murgom (talog kod raščinjanja uja), pupkom ili puzdrom prašca.

Zvonjenje u crkvi Sv. Ante

Kad netko umre treba zvoniti 3 (tri) puta (zvon):

  1. zvon (prvi put): Odmah, čim se čuje da je netko umra ½ sata se zvoni – zatim se ½ sata breče.
  2. zvon (drugi put): breče se ½ sata, i to u vrijeme koje je ovisno o trenutku pokopa. To brecanje trebalo bi biti otprilike po sredini (na pola) vremena od trenutka smrti i trenutka pokopa.
  3. zvon (treći put): Ujutro, u danu kada je sprovod (pokop).

Breče se uvijek kada:

  • mrtvaca iznose iz kuće
  • iz auta do mrtvačnice
  • iz mrtvačnice do crkve
  • iz crkve do ulaska kapsela (lijesa) na groblje

Redoslijed u sprovodu, prvi: netko ‘ko nosi križ, iza: vijenci i cvijeće, zatim: muški puk, onda: ako se nosi slika, slijedi: lijes (kapsela), koji prate: prva pa dalja rodbina, te: ženski puk, da bi na kraju išli izmiješani žene i muškarci (obično su to bračni parovi).

Za umrle, još je bio običaj da ih se noću čuva. Nakon smrti, uvečer, u kući umrl(e)oga (najviše, gotovo se uvijek doma umiralo) skupilo bi se mnoštvo seljana, te bi se iza 22-23 sata dogovorilo ‘ko će ostati čuvati mrtvaca. Bilo bi to 2-4 ili 5 muškaraca koji bi opet međusobno dogovorili raspored dežuranja (čuvanja). Uvijek je netko bio uz mrtvaca. Taj običaj dežuranja (čuvanja) proizašao je iz nužde – da miševi ne bi nagrizli mrtvaca.

Obično su mlađi momci ili ljudi čuvali, pa bi se znali napiti (opiti), i našaliti na razne načine: mrtvome staviti cigaru u usta, davat mu piti, postaviti ga na stolicu ka’ da sidi dok bi se ostali sakrili kad bi im dolazila zamjena…

Zvonjenje na Sv. Antu 17. siječnja i 13. lipnja Misa je obično u 10 sati, pa se onda zvoni u 7, 8 i 9 sati, i pribrekne (malo zazvoni) prid samu misu.

Zvonjenje nedjeljom uvijek se pred misu zvoni 2 (dva) puta: Kad je misa ljeti u 8,30 sati, zvoni se u 7 i 8 sati i pred misu se pribrekne (malo zazvoni), a kad je misa zimi u 11,30 zvoni se u 10 i 11 sati, a također se pribrekne pred misu.

Zvonjenje i slavljenje uoči zapovjednih svetaca (kazivanje Nikše Tijardovića)
Ujutro i u podne zvoni se pa slavi, dok je uvečer (Zdrava Marija) obratno, slavilo se pa zvonilo. Naime, uvođenjem automatskog zvonjenja, zaradi tehničkih problema automata, i uvečer se prije zvoni, pa slavi.

Kuratija (kazivanje Joze Čorića)

Godišnji dohodak svećeniku (popu) do 1967/1968. davao se u mastu (moštu) – 50 litara po obitelji (dovodilo se u konobu svećenika). Poslije toga (uveo don Jozo Marendić), kuratija se daje u novcu, približna protuvrijednost 50 litara mošta, što nije uvjet niti obveza. Daje se proizvoljno, prema mogućnostima, u zadnjem tjednu mjeseca listopada (što opet nije uvjet).

Dohodak crkvi (kazivanje Joze Čorića)

Korisnici crkvene zemlje, crkvi su davali ¼ prihoda s te zemlje (iza 1960-tih godina 20%) ili manje, ovisno o kvaliteti zemlje. Iza 2000-te godine taj se običaj zanemario.

Remetarija (kazivanje Joze Čorića)

Remeta u župnoj crkvi imao je mandat 1 godinu, a birao se 1. siječnja. Naknada po obitelji ispočetka je 10 litara masta (mošta), mijenjala se na 15-25 litara, da bi se ustalila na 20 litara. Oko 1970-tih remeti se daje novac u protuvrijednosti masta.

Ženska druženja (a-la uz kavu) (kazivanje Tomislava Velića)

Običaj I.  Kad bi Iva Vrkić išla u polje, često bi svratila kod Ivke Velić na gutljaj vina. Ivkini su imali više vina od Ivinih. Jednom, Ivka kaže Ivi: „Ma kuma Ive, jeben mu dušu, volila bi i ja dikod kušat vino – iz tvoje male bačve.“

Običaj II. Kad muški odu u polje često bi se pod smokvom povrh ceste uz guvno Pivčevića (2014. garaža Ante Pivčevića – Bege) sastajale Maruška Velić i Mande Pivčević, a pridružila bi im se i Ivka Tijardović – Dujska. Uz ćakulu, častile bi se iz bukare s vinom koje bi je donijela Maruška ili Mande.

Uskopavanje i Na motiku

Kad težaci idu vinograd uskopavati, idu rano. Već od 6-6½ prizalogaji se malo slanine ili sira i zalije bevandom. Vinograd se uskopaje u ožujku, prije ili poslije ovisno o vremenu. Uskopavanje je kopanje motikom dubine 15-tak centimetara, pri čemu se trs loze okopa i od njega se odgrne zemlja na način da se uzgrne (uzdigne) u stog (humku oblika stošca) visine 40-tak cm. Uskopaje se na dodaju, dijagonalno u odnosu na redove loze. Između (u dijagonali) dvije loze uskopaju se dva (2) stoga. Prvi težak, okopava kraj i počine stogati. Desno od njega ulazi drugi težak, nastavlja stogati isti red, a prvi se vraća i počine novi red. Treći težak preuzima red drugoga težaka i nastavlja stogati njegov red, a taj drugi težak vraća se i preuzima novi red koji je započeo prvi težak, koji opet započinje novi red. Ovisno koliko ima težaka mijenjaju se istim slijedom. Kada zadnji težak završi red, motikom udara o kamen na kraju meje, znak da preuzima red od sebi lijevoga težaka, koji onda dalje preuzima(ju) slijedeći red na već opisani način. Ukoliko je neki težak snažniji i brži od onoga ispred sebe, sustigne ga kopajući te nogom nagazi njegovu nogu – velika je sramota onoga težaka koji je nagažen. Taj običaj svakoga težaka tjera da daje sve od sebe, nema izmotavanja.

Oko 8 sati ožedni se, domaćin u bukari donese bevandu (vino s vodom) i onda se pije „na motiku“: svi težaci držalo motike zabodu u zemlju i sjednu na pero motike. Bukara s bevandom daje se prvome težaku u redu. On se napije i bukaru dodaje prvome težaku do sebe, kada se ovaj napije jednako tako proslijedi bukaru, i sve do zadnjega. Ta „pauza“ traje 5-6 minuta, i uskopavanje se nastavlja.

Oko 9 sati u konistri stopanjica (domaćica) donosi dobru marendu, nešto sa žlicom, suha svinjetina ili kaštradina. „Na motiku“ se opet pije oko 11 sati. Od 12-13½ (14) sati obid i počinak. Oko 15 sati pije se „na motiku“, kakova riba ili jaja užinaje se iza 16 sati. Prema potrebi još se jednom pije „na motiku“. U sumrak – doma, za večeru soparnik.

Težak život težaka – Piće

Kad popodne težak ide u polje, sobom ponese zalogaj kruha, koje zrno soli i slavo, a rijetko bevande. Na svakom komadu zemlje uvijek ima zasađene ljutike. Da bi se imao za čime napiti, izguli 2-3 ljutike, takne i’ malo u sol i prismoči s onim zalogajem kruha. Demižanu od 2 ili 3 litre uzme za pletenu dršku pa je zabaci preko zapešća i oduši koji gutljaj.

Raskopavanje

Obično se vinograd u lipnju, poslije kiše raskopaje, da se vlaga „zaduši“, duže sačuva.

Raskopaje se tako, da se motikom ispred sebe stog(ovi) razgrnu, poravnaju lijevo i desno, ali, krećući se unazad. Reklo bi se „na guzicu“.

Kada težaci raskopavaju, svaki raskopaje svoj red. Kada završi svoj red, težak treba raskopavati „svoj slijedeći red“ (ako su 4 težaka, njegov je svaki/četvrti red i slično). Ako težak slučajno počne raskopavati tuđi red, njegov red ga čeka, pa makar ga idući dan došao raskopati.

Prvo rizanje loze

Običaj je, da se na Badnji dan, na svakomu komadu vinograda, obrežu 3 loze!

Sijanje rašćike (Dubrova)

Rašćiku sijati 12. ožujka (3.) na Sv. Grgura. Tada je optimalno sijati zaradi vlage, a da za presaditi dođe o Sv. Anti.

Prikaz ljetne rezidbe trešanja

U organizaciji Savjetodavne službe Splitsko-dalmatinske županije 10.7.2014. godine na Naklicama u voćnjaku Vrh Gaja OPG-a Josipa Čorića, za  Nakličane i Tugarane organizirano je savjetovanje ljetne rezidbe trešanja. Iz Instituta za jadranske kulture – Split prikaz je vodila dr.sc Mira Radunić uz asistenciju Žarka Kovačića, dipl.ing.agr.

 

Crtice

Kiša i vinograd

Bolje da kroz vinograd prođe vojska, nego u srpnju da padne kiša.

 

Kvarantina

Kakvo je vrijeme 4.4. tako će trajati 40 dana!

 

Narodna mudrost

  • Bolest dođe na konju, a ode na spužu.
  • Vatra i voda – virne sluge rđavi (loši) gospodari!
  • Kad smokvin list nareste ka’ pačje noge, potla obida vaja „ubit“ oko.
  • Šta gluv ne čuje – izumisli…

 

Omiško-naklički rebci (vrapci)

Godinama, danas manje – a prije, puno, puno više godina, svako jutro, i prije izlaska sunca jata rebaca dolijeću iz jOmiša na Naklice. Uz Lisičinu lete cik-cak. Najprije do iznad Velike okuči, zatim do pod pećinu Đorđuka Stipana, onda iznad kruške, i na Naklican se okupljaju između Smrdejca i crkve sv. Ante po čempresima i dračama. Odatle u manjim jatima na sve bande nakličkoga polja.

Opet se sastanu pred mrak između sv. Ante i Smrdejca, i onda niz Lisičinu.

Nakličko polje im je „Dnevni boravak“!

Prija bi spavali najviše na velikom čempresu u čimatorju. Kako čempres sane, na Naklicama najviše spavaju u Potorini po stablima s gornje strane ceste.

 

OSMIJEH

Osmijeh ništa ne košta, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osiromašuje onoga što ga darije. Nitko nije tako bogat, niti tako siromašan, da ga sebi ne bi moga priuštiti. S njime svako samo dobije!

Osmijeh unosi sreću u dom, pozdrav je prijatelju, pomoć pri sklapanju poslova.

Osmijeh je ka’ odmor za umornoga, putokaz izgubljenomu, sunčeva zraka za žalosna i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ne može ga se kupiti, posuditi, ili ukrasti, ima pravu vrijednost samo kad se daruje.

Osmijeh oživljava!                                                                             Sretnik

 

Poljičko zborovanje u Gatima, 24.9.1985. „Di ko nika – tu obika“

Ojkanje na gumnu

  • Poljubi me dragane u zube, u zube se njuferice ljube.
  • Moj dragane ozdal me se maši, pomogli te moji očenaši.

 

Pouka

„Oprosti!“ Reci, obrati se bez obzira zaslužuje li to netko – ti imaš mir u duši!

 

Pravo na život

Opća deklaracija o ljudskin pravima usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine između ostaloga, u Članku 3. kaže: Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.

Pojički štatut, (iz još starijega, pripisan 1.440. godine) šta ga je izdao Književni krug, Split 1988. na stranici 458. u članku Od kotara (O pašnjaku) kaže: …, neka more svak živ biti; jere ništar nije, ča je vazda bilo (…, da svako more živiti; jer ne postoji ništa šta je postojalo oduvik).

 

Razgovor dva Dalmoša

– Ooooo (oduševljenje kad ga je vidija)

– Eee      (javlja se i on njemu)

– I?        (pita ga kako je)

– Aaaa   (kao, nije nešto)

– Uuu     (ovaj će zabrinuto)

– AE       (a što ćeš, tako je)

 

Rizanje loze

Staru lozu rizati na mladu misecu, a mladu lozu rizati na staru misecu!

 

Pošalica (kad se nekoga htjelo „ubost“, narugati se)

Tovar Purko

Ruje Purko na brdu, zove Jerku (ovdje se ubaci ime osobe koja se zafrkava) pogrdu. Oj ti Jerko pogrdo, dođi k meni na brdo – rovat ćemo zajedno!

 

Stablo na kojemu se čovjek objesi, za godinu, najviše dvije – usahne! 

(Marko Tijardović)

Prije, oko 1984. u Kučićin, pa puno kasnije u Tugarima, sjeća se Nakličanin, gdje su se ljudi na stablu sami objesili, za 2 godine osušila se u Kučićin 2, a na Oćuri 3 duba.

 

Škripanje brimena drva  (Ivanka Velić)

Kada se na glavi nosilo brime drva, pa kad bi u brimenu drva škripala – bilo je veselje, to je bio znak da će bit’ dobra večera!

 

Tri (3) kiše poljičke

Dužd Mletački Pojičaninu se hvalio o bogatstvu Mletaka. Pojičanin mu odgovori, kako su od svega blaga mletačkoga – puno vrjednije 3 kiše pojičke: Jurjevska (o sv. Juri – 23.4.), Križevska (Križi, Spasovo, 40-ti dan iza Uskrsa, uvijek četvrtak) i Dovska (Dovi, Duhovi, 10-ti dan iza Križa, Spasova).

 

Tri marčane bure

Bure u ožujku: 7. 17. i  27.

 

Jedna tugarska anegdota  (Joško Bulić)

Vraća se Jozo zvani Samardžija, vraća se iz Truša, kasno, već bila noć, ide na Ume. Don Duje oko svoje kuće na Tugarin hoda, Boga moli.

  • „Faljen Isus,“ pozdravlja Jozo
  • „Vazda budi, navike moj Samardžija, ajde, daj-daj, svrati malo, svrati popit!“ brzo, kako je zna, govori don Duje
  • Ne mogu, ma kasno mi je don Duje
  • Ajde, daj-daj, malo ćemo, ‘nako s nogu, Ljubiceeeee (zove on sestru), ajde Ljube, daj, daj, donesi nam za popit
  • „Pa kako je moj don Duje?“ pita Jozo
  • A evo-evo, malo ovoga, malo onoga, nije dobro, nije dobro moj Jozo
  • Ma šta je
  • Ne smin ti svašta jist Jozo, nesmiiiiiiin
  • A šta smiš
  • Ma, mogu ti, riiibuuuuu, janjetinuuuuu, teletinuuuuu, piletinuu..

A naš Jozo, ni pet-ni šest:

  • Tako ti Isukrsta don Duje, o tun spizi ja bi cili dan kopa, krčija, ajde zbogon, laku noć!

I put pod-noge, ode Jozo na Ume, a da se nije ni laznija vina.

 

Uzrečice

  • Baba zetu i kuva i vari, dok mu đavla u kuću uvali.
  • Da se ruke plašu k’o oči, čovik ne bi nikad ništa uradija!

(Kad bi se ruke bojale onoga što oči vide?)

  • Lice picu jebe!
  • Gola me plašila!

 

Uzrečica, za ostarjele ili umrloga

Prdnija je u varićak!

 

Životne zagonetke – kroz priču

Stipe s ‘ćerun Mandun vodi natoverena tovara, kad prolaze pokraj Zorke i susida jun Vrane koji ziđe meju:

  • Faljen Isus!
  • Bog da’, a daleko Stipe moj?
  • Iđen ti s izidenin u mlin, kume Vrane, a vidin da si i ti vridan?
  • (upada susida Zorka): On ti moj Stipe, radi od bojega – gore!
  • (sad’ Vrane odgovara): Triban uziđati ovo meje, pusti Zorku, ma vidin da ti je Mande ništo snužđena?
  • Je, je kume Vrane, plače lanjski smij!
  • Ajte vi s Bogun, ništa vas ja nisan razumija…

Objašnjenje: Iđen ti s izidenin u mlin  (ranije je posudio, pa izili brašno)

                    radi od bojega – gore!   (ziđe meju i navratit će vodu na njezino)

                    plače lanjski smij!         (Mande je zbabna, a nije zaručena)

Pjesma o Naklicama

Na hiljadu i devet stotina

trideset i četvrta godina

pa me došla volja zapjevati

ako ćeš me narode slušati.

Kako znaden tako ću pjevati

al vjerujte ništa ne lagati.

 

Na daleko nek se znade prija

u Poljicin kako se razvija

selo malo sredina Poljica

tute ima svako razni ptica.

Evo braćo vama pjesme nove

a Naklice to se selo zove.

 

Na Naklican ko u malom raju

zvjezde sjaju a cure pjevaju

a mladići sokolovi ptići

kad pjevaju koda su slavići.

Danom rade a večer pjevaju

svako razne šale provađaju.

 

Nad nama se vidi nebo bijelo

a Naklice naše malo selo

povisoko uzdignulo čelo

pa se bjeli na zelenu gaju

kao labud na sinjemu moru.

 

Naklice je selo ponosito

jer u njemu rodi sve pa i žito

na Naklican ima vinograda

što crvenog vina nama rađa

ima braćo svakakvog povrća

i svakoga raznoga voća

maslin smokav šljiva i višanja

a naj više Veliki trišanja

koje braćo u ljetu beremo

preko cjeloga svijeta šaljemo

pa kobiti pobrojiti moga

što nam rađa ta naša priroda.

 

Na Naklican ljepa nam je zgoda

ako hoće što seljak da proda

jer smo braćo dosta blizu grada

a u selu ima i ljepi zgrada.

 

Njizi svakog taj gaj zadivi

pa gledaju doli po rivini

tute vide zeleni hrastića

na hiljade zeleni borića

divlji drača vitki jasenčića

tute vide i raznoga cvića.

A ovaj gaj što se o njem pjeva

od istoka Naklica odsjeva

dika ga je braćo pogledati

uzoru se krozanj prošetati

i uhvatit jutarnjega zraka

dok sunčana obasjate zraka.

 

Pa gledaju na sve četri strane

od istoka Dinara im bane

oko nje se Cetina vijuga

što se slije u more do juga.

Od sjevera diže se planina

to je Mosor od davni davnina

ispred njega veliki brigovi

a po njima prosuti rastovi.

Ispred brijega cesta se pružila

tuda idu automobila

od velikog ova je prometa

kud god hoćeš nigdje ti nesmeta.

Od sjeveroistoka se diže

zelen brijeg od Mosora niže.

Na ovome brežuljku na Gracu

kapelica bjeli se u gaju

poljičani što su sazidali

i ispred nje kneza birali

napravljen tut spomenik je svecu

Sveton Jurju što jaši na bjelcu

zaštitnik je od sviju Poljica

pa se njemu mole svi i dica.

Na dvadeset i tri četvrtoga

narod ide knjemu bosi noga.

 

Okrenu se tada prema jugu

i opaze tu Mošnicu dugu

koja se je uz more pružila

od Omiša do Žrnovskog vrila

na njumen se bjeli kapelica

a u njun Marija Djevica

a Snježna je ova se nazvala

snjeg je bio kad se ukazala.

Još opaze ispred našeg sela

kako voda protiče vesela.

Pa kada je za proljetni dana

tada mene zove moja nana

ustani se moj jedini sine

sunce ima skoro da osine

treba sine rano uraniti

ako hoćeš zemlju obraditi

pa se neboj neće gladi biti.

Više valja uranak nego vas

danak.

 

A kad nam je u polju ljetina

i crna se nagne oblačina

grmi sjeva gromovi pucaju

a težaci u srcu jecaju

strepe plaču jer se boje tuče

a kad zvono crkve zajauče

i mačkule počeše pucati

za neveru krutu rastirati

pa s moću mačkula i zvona

nesta kruta oblačina ona.

 

Ovo vama opisujem pravo

a u selu svatko stoji zdravo.

Sada ću vam kazati u selu

i pobrojit svu čeljad veselu.

Obitelji trijest i pet ima

a evo se približila zima

pa u ovi trijest i pet kuća

ovo pjevam sve od srca vruća.

Dvjesto trijest ima nas u selu

kad pobroji svu čeljad veselu.

 

A kada je za ljetne sezone

tad građani gleda uhvatiti zgode

da obiđu tu našu prirodu

pa da mogu pričati narodu

pa se šeću uza Lisičinu

dokle dođu na našu visinu.

A kad dođu na naše visine

na oko im prva škola sine

pa opaze kapelicu staru

u starome stilu sazidanu.

Kod kapele svete se ustave

pa gledaju po zelenu gaju.

 

Ispred sela potok nam žubori

a iz naših polja mu izvori.

Odavle se ovi stranci dižu

ošetaju na Glavicu križu

pa odatle oni razgledaju

čini im se kada su u raju

pogled šalju tamo put zapada

gdje opaze lozni vinograda

pa opaze težake gdje rade

s motikan i mašklinin sade.

Sade oni tut svakakvog roda

a najviše što se dobro proda.

 

Pa kad stranci sve ovo obiđu

veseli nam kroza selo iđu

a seljani zovu ji u kuće

i daju njin još marende  vruće

pa ih goste i jesti i piti

nije važno hoćeli platiti.

Veselo nam odu ovi gosti

a u selu dost ima starosti

koji su prošli i osamdeset godina

jerbo im je ugodila klima.

Imademo dosta čista zraka

a težaci rane prije danka.

A imamo braćo i problema

jerbo ceste do u selo nema

a kroz kratko vrijeme toće biti

svima će nam se želja ispuniti.

Za u selo cestu napraviti

od velike koristi će biti

od države pomoć smo dobili

od Brdina s radom započeli.

 

A sada ću ovo ostaviti

i svakoga redom pozdraviti

najprije ću starčad i starice

momke cure i malenu dicu

pa pozdravljan i učiteljicu

dubrovčanku Radovan Katicu

pozdravljan i našega bricu

koji šiša i ljude i dicu.

Ovu pjesmu jasam sastavio

kad u polje nisam ići htio

ili kiša ili studen jaka

većinu sam pisa kod Badnjaka

a i negda do u kasne sate

ovu pjesmu spjeva Vrkić Ante.

 

Naklički toponimi

Babljača (Babnjača)

Beršine kuće

Bila (Podbila, Zabila, Ubilin)

Bilanovića Drače (Bilanovići su iz Duća)

Blatine

Bocinjiva (Bociknjiva)

Bovan

Bratsko (Podbije, Podbilje)

Brdine

Brdo (Na Brdu)

Brnistrovac

Crveni Kuk

Čarića Sad

Debela Glavica

Di padaju stine

Di se klanja Gospi

Donja Staza

Donja Vala

Dubina

Duga Gomela

Gaj

Gajine

Gavranići

Glavica

Golubinka

Gornja Glavica

Gornja Vala

Gornja Staza

Gradina

Grepčine (Grebčine, Grevčine)

Guvanci

Guvnina (Velića Guvnina)

Ispod Kruške (Kraj Kruške, Pod Kruškon)

Jankovića (Gankovice)

Ječića Ulica (Jerčića Ulica, Jelčića Ulica) (Ova zemlja pripadala je crkvi

       Gospe od sniga isto kao i Mejice,

       te se na nju davao dovodak 5:1

       (Dućanima), sve do agrara.)

Ježice

Komorjak

Kopačine

Kosa

Kotlarica

Kraj Kruške (Ispod Kruške, Pod kruškon)

Krč

Krive Meje

Kutlača

Kvašanj

Livada

Lisičina

Lišnjak

Ljut

Ljuto

Majčino (Na Majčinu)

Mala Kuta (Velika Kuta)

Mala Ljut

Mala Mlaka

Mala Vrata

Malo

Mandića Vala

Marića Njiva

Mejice

Mejine

Mirine

Mlič

 

 

Mosor

Mošnica (Mošnjica)

Na Brdu (Brdo)

Na Majčinu (Majčino)

Na Malun okuči

Na Velikun okuči

Na Vrj Drage (Velika Draga)

Nadmirine

Natkućun (Potkućun)

Niz Plešce (Plešce)

Njivica

Njivine (Vrh Njivina)

Oćur

Ovnušino

Ostrog

Paprenica (Sačivišće, Sočivišće)

Petrine

Pićuklin

Plešce (Niz Plešce)

Plužine

Pod Kruškon (Ispod Kruške, Kraj kruške)

Pod Smrdejcen (Smrdejac)

Podbila (Bila, Zabila)

Podbije (Podbilje, Bratsko)

Podorline

Podvornica (Vr’ Podvornice)

Potkućun (Natkućun)

Potorina

Pozaostrog (Zaostrog)

Poziralo

Prošića Mirine (Gornje selo – Škobaj)

Provoš

Rasovi

Sačivišće (Sočivišće, Paprenica)

Smrdejac (Pod Smrdejcen)

Somarina

Sridivica

Stočak

Stolitar

Stomarica (Stomorica)

Strane (U Stranan)

Strbin (Štrbin)

Studenac

Škanje

Troskotina

U Stranan (Strane)

Umac

Vala

Veli Lad

Velića Guvnina (Guvnina)

Velika Draga (Na vrj Drage)

Velika Kuta (Mala Kuta)

Velika Ljut

Velika Vrata

Vilanjski Vir

Vinine

Vodice

Vr’ Gaja

Vr’ Podvornice (Podvornica)

Vrh Njivina (Njivine)

Zabila (Bila, Podbila)

Zaostrog (Pozaostrog)

Zapotok

Zgon

Zvirinjak

Ždrilo

 

Scroll Up